Iz ovog "svjetlogleda" (orig. Licht-Sicht), posljednji odlomci Starog zavjeta čine se vrlo aktualnima:
Vi ipak pitate: "Što smo između sebe govorili protiv tebe?" Govorili ste: "Zaludu je Bogu služiti i kakva je korist što njegove čuvamo propise i žalosni hodimo pred Jahvom nad vojskama. Odsad ćemo sretnim zvati oholice: napreduju oni koji zlo čine, i premda Boga iskušavaju, izvuku se!" Ali kad se razgovaraju oni koji se Boga boje, Jahve pazi, sluša ih, i to se pred njim piše u knjigu spomenicu u korist onih koji se boje Jahve i štuju ime njegovo. Moji će biti, moja stečevina – govori Jahve nad vojskama. U dan koji spremam bit ću im milostiv kao što je milostiv otac sinu koji mu služi. I tada ćete opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji mu ne služi. Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama, i vi ćete izlaziti poskakujući kao telad na pašu ... (Mal 3, 14-20)
Kad proroci govore o "Božjem gnjevu" i "moći Gospodina", time žele izraziti da zakoni stvaranja nikada nisu odvojeni od iza njih djelujućeg Boga. Bog kao apsolutni individuum ima svijest, volju i ljubav, i može stoga osjetiti i "ne-volju". Bogu nije svejedno kada sile tame muče Zemlju, ili progone onoga koji mu je odan. Čak i kada se pojavi sumnja, prije ili kasnije uvijek se pokaže da se "isplati" biti i ostati u Božjoj svjetlosti.
Mitološka povijest čovječanstva (2. dio): Zašto uopće postoje ljudi
Kao što je spomenuto u članku "Od manifestacije do inkarnacije", do nastanka čovjeka došlo je nakon što su svjetlosna bića odlučila uzeti zemaljska tijela. Kao fizički odraz viših dimenzija, Zemlja je već bila snabdjevena trodimenzionalnim krajolikom sa biljkama i životinjama, ali ljudske prisutnosti tada je bilo samo u višim dimenzijama.
Zemlja, kao planetarno biće, jest bogosvjesna božica, i kao takva je znala da je po završetku određenog ciklusa planetima predodređen prijelaz u višu frekvencijsku razinu, što uključuje i transformaciju njene zgusnute materije. Također je znala da prijelaz omogućuje samo duhovna snaga, i to ne neki proizvoljni duhovni napor, već najčišća božanska svijest: bezuvjetna ljubav. Stoga je Zemlja htjela da se svjetlosna bića takve najviše frekvencije svijesti spuste u njen svijet, kako bi osvijetlila cjelokupno zemaljsko postojanje i omogućila "uzdizanje". Svjetlosna bića božanske hijerarhije bila su svjesna da će stvaranje fizičkog čovječanstva privući i bića iz svjetova ne-svjetlosti, no ipak su znali da će naposljetku cilj stvaranja, zahvaljujući Božjoj pomoći, biti ispunjen. Isto tako, znali su da će se u jednom trenutku čak i najviše svjetlosno biće pojaviti na Zemlji ...
Drugim riječima, prije nego što je uopće išta tamno stiglo na Zemlju, već je postojao plan za prevladavanje i oslobađanje od tame. Ključ je bio i jest ljubav – svijest koja održava živim jedinstvo dijelova i Cjeline, zraka svjetlosti i Izvora. Ljubav je prirodna svijest u svjetovima svjetlosti, a kad bi ta ljubav zaživjela u najgušćoj materiji, bilo bi to savršenstvo kakvog u tom obliku nikad prije nije bilo. Najčišća svjetlost u najgušćoj materiji proizvela bi najviše čudo stvaranja: transformaciju ne-svjetlosti u svjetlost.
Bića odvraćena od Boga koja su zapala u odvojenost od svjetlosti ne mogu se prisiliti da se vrate natrag u svjetlost. Samo najčišća, bezuvjetna ljubav koja odolijeva čak i najnasilnijim nasrtajima tame njima može predočiti stvarnost svjetlosti, jer bića tame nisu u stanju sama od sebe prepoznati da onkraj tame postoji i druga stvarnost, a pogotovo ne da njihova "stvarnost" nije ništa drugo do iluzija koja može nastati samo na temelju paklenskog kruga samozavaravanja.
Prema namjeri stvaranja, Zemlja bi trebala – kao relejna stanica svjetlosti – biti mjesto ljubavi i milosrđa, gdje čak i najtamnije sile dobivaju novu mogućnost da koriste svoju slobodnu volju. Jer, tako dugo dok su u tami, oni mogu birati samo unutar tame, a to nije istinska sloboda. Tek onda kad se nudi i svjetlost, bića tame uopće imaju mogućnost izbora. Hoće li tada izabrati svjetlost, drugo je pitanje. Ali, na bića svjetlosti nema nikakvog utjecaja ono što su "drugi" izabrali. Ona im žele samo ponuditi mogućnost da se odluče za svjetlost. Jer svjetlost je uvijek prisutna, pa i kad joj se nešto postavi nasuprot. Čim od Boga odvraćene sile otvore i najmanji procjep, svjetlost je spremna zračiti u tamu: to je unutarnja priroda svjetlosti. Isto tako, Elohim (Bog i bogosvjesna bića) uvijek su spremni pustiti svoju ljubav da zrači. To je njihova milost – koja se najviše otkriva na području Zemlje, jer ovdje svjetlost neposredno kontaktira s tamom.
