U Starom zavjetu nalazimo i informacije o programu krive identifikacije, i o tome kako čovjek može takvu identifikaciju prepoznati i prevladati. Tko poznaje tajnu kabalističku znanost i hebrejski jezik, u tim tekstovima može – u svjetlu ovdje opisane perspektive – pronaći važne i uvijek aktualne informacije. Jer, dnevna događanja i danas se odvijaju pod zastavom "starih bogova". Jedino što se promijenilo jesu metode ratovanja. Razne kršćanske, židovske i islamske frakcije grade dijelom paktirajuće, dijelom neprijateljske tabore u globalnoj borbi za moć, a svi se osjećaju vođeni Pismom koje za sebe kaže da počiva na nezemaljskim izvorima. Stoga postaje sve važnije da se danas ponovo prepozna pravi smisao svih tih religija, prije svega od strane samih sljedbenika.
U "sivo pradoba" dogodile su se, dakle, stvari koje trajno utječu i na naše sadašnje doba. Upravo ta prošlost žestoko je osporavana, kako s materijalističke, tako i s kreacionističke strane. Koliko god ove dvije strane izvana izgledale različite, obje se slažu da prethistorijske visoke kulture nisu postojale. Darvinistička strana negira Potop i tvrdi da su svi raniji ljudi bili primitivni. Dolazeći sa suprotne strane, kreacionistički tabor (u ime kršćanstva i islama) također tvrdi da u dalekoj prošlosti nije bilo visokorazvijenih kultura. "Bilo je ništa", kažu, i to baš ništa, a iz tog Ništa Bog je stvorio sve prije 7000 godina.
Kakvu veliku tajnu krije "sivo pradoba", kad su se morala mobilizirati dva suprotstavljena tabora kako bi unijela raskol u čovječanstvo i s jedne strane "znanstvenim", a s druge "religijskim" sredstvima tvrdili jedno te isto, naime nepostojanje tog "sivog pradoba".
Monoteizam i teizam u Starom zavjetu
Danas znamo da se egzodus oko milijun ljudi i posljedično nasilno osvajanje Kanaana nikada nisu dogodili. Te nevjerojatne priče urednici Starog zavjeta preuzeli su iz svećeničke tradicije, a djelomice čak i sami napisali, odnosno uvećali napadnim veličanjem nasilja, kako bi kasnije čitatelje upozorili na postojanje ljudi koji ratove, pljačke i silovanja izvode "u Božje ime". Konačna verzija ukupnog teksta iz vlastitog unutarnjeg konteksta pokazuje da sile koje spadaju u tu kategoriju postupaju direktno protiv zapovijedi primljenih od Boga – i time otkrivaju da Bog nije isti Bog, pa i ako se koristi isto ime.
Stil koji su odabrali urednici kako bi ukupni tekst preformulirali na monoteistički jezik služi za više ciljeva istovremeno: s jedne strane za kamuflažu i kodiranje, a s druge za posredovanje duhovne perspektive, naime za spoznaju da svi opisi imaju i jedno više značenje. Oni ilustriraju nevidljive uzroke iza svih vidljivih događaja; sve što se na Zemlji događa izraz je procesa u višim hijerarhijama; sve se događa "Božjom rukom", a "Bog" može imati razna značenja. Naposljetku, monoteistički jezik ukazuje na teistički pogled, kojim je moguće iza svega – pozitivnog i negativnog – prepoznati božanski smisao. Što taj božanski, apsolutni smisao jest, Stari zavjet nagovještava od početka do kraja. "Neka bude svjetlost", kaže Elohim na početku Postanka, "i vidje Bog, da je svjetlost bila dobra". A na samom kraju Starog zavjeta Bog govori: "A vama, koji smjerno častite ime moje, ogranut će sunce spasenja, što krije zdravlje pod krilima svojim".
Urednici Starog zavjeta slikovitim i patrijarhalnim jezikom posredovali su nacionalistički monoteizam, ali i mnogo više od toga – duhovni teizam. Starozavjetni jezik modernom uhu može na mnogo načina zvučati nerazumljivo ili tvrdo, no upravo njegova živopisnost omogućila je predočenje jasnog značenja teističkog razumijevanja Boga. Mi smo djeca Božja, a kao takvi smo – kao i Bog – individualni, što znači da imamo slobodnu volju, a s njom i samoodgovornost. Mi smo odgovorni za ono što činimo, i za sva naša djela žanjemo odgovarajuće reakcije kroz "Božje zakone".
Bog hoće da njegova djeca svjesno žive u jedinstvu s Cjelinom, a to jedinstvo jest bezuvjetna, čista ljubav. Tko Božju volju negira ili ignorira nije u jedinstvu, nego u dualnosti. On više ne živi "u Bogu", već zapada u "ruke Gospodnje", što znači da podliježe Zakonu, a taj je nemilosrdan. "Energija", u skladu sa svojim unutarnjim zakonima, djeluje automatski i ne poznaje milost. Milost ne dolazi ni od "energije", ni od zakonitosti stvaranja, već od Stvoritelja. Milost i ljubav postoje samo u individualnosti, a ne u dualnosti, niti u nekom apstraktnom jedinstvu.
Činjenica da stvarnost jest jedinstvo i ljubav ne znači da je sve jedno i istoznačno. Kada zasja svjetlost, oslobađa se svjetlo (Šehina) u tami. "Usamljeno" svjetlo opet se spaja u jedinstvo apsolutne svjetlosti. Pri tome ono što je tama biva raspršeno i "uništeno". "Ništa" preostaje od tame, a to je za one koji se povode za nekim oblikom tame prijeteće i zastrašujuće. I tako dugo dok je u čovjeku "straha" ("straha od Boga; bogobojaznosti"), on nije povezan s Bogom, već s bogovima nesvjetlosti, ili im u najmanju ruku nudi manevarski prostor ("rezonanciju").
