Danas Stari Zavjet sadrži posvuda razasute sjemenke duhovnosti, kao i izvještaje o autentičnim mističnim doživljajima proroka (ekstaze, kontakti sa svjetlosnim bićima i primanje odgovarajućih poruka), uglavljene u simboličke i povijesne izvještaje koji su prožeti umetanjima svećenika. U takva umetanja spadaju mržnjom ispunjene tirade protiv "neprijatelja" i protiv svih inovjeraca (npr. ozloglašeni stihovi pri kraju inače inspirativnog Psalma 139), kao i mnoga ritualistička pravila, posebno u 3. i 4. Knjizi Mojsijevoj gdje se opisuju i zapovijedaju različite varijante žrtvovanja krvi.

Kad je Stari zavjet u 4. i 3. stoljeću poprimao svoj konačni oblik, urednici su preuzeli legende i povijesne priče, iščitali svećenička umetanja i ubacili razne ključeve koji će pažljivom čitaču u budućnosti ukazati na istinsku poruku. Činili su to s jedne strane svjesnim korištenjem preuveličavanja i proturječja, a s druge uvođenjem "izdajničkih" ključnih pasaža i duhovnih poruka, u čijem svjetlu se odmah raspoznaje što je božansko otkrivenje, a što samopredstavljanje, tj. ogoljivanje sila tame koje su se također koristile Božjim imenom. U Starom zavjetu sadržani su svi ovi slojevi informacija: od božanskih otkrivenja do otvorenog izlaganja planova lažnih bogova. Potreban je samo ključ razlikovanja kako bi mogli prepoznati gdje – unatoč istom Božjem imenu – govori istinski božanski Izvor, a gdje "slika iz ogledala".

Urednici Starog zavjeta nesumnjivo su bili visokointeligentni, proročki dalekovidni i božanski inspirirani ljudi. Poznavali su kako kabalističku praznanost,10 tako i stare sumerske, babilonske i hebrejske predaje. S takvim znanjem, imali su veliku odgovornost prema nadolazećim generacijama i prema cijelom čovječanstvu. Tako su stvorili djelo koje preko dvije tisuće godina fascinira i dira milijarde ljudi. Svi ti ljudi osjećaju da Sveto pismo sadrži duboke i vječne – a i eksplozivne – istine.

Zbirka sramnih "obmana" nikada ne bi mogla imati takav trajan učinak i snagu. (Kad bi se prijeporni Biblijski kod zaista nalazio u Starom zavjetu, to bi bilo dodatno dokumentirano, obzirom na genijalnost i vidovitost onih koji su tekstu dali konačan oblik.)

"On odgovori: 'Idi Daniele: jer do posljednjega vremena ostaju zatvorene i zapečaćene ove riječi!’" (Dn 12,9)

Upravo činjenica da mnogi opisi nisu povijesni ukazuje na više značenje tih tekstova. Stari zavjet nije koncipiran kao svjetovni povijesni dokument (kao što tvrde "bibliokršćani"), već kao "Sveto pismo", tj. kao pismo koje na višeslojan način posreduje božansko znanje i Božju riječ. Time su urednici uspjeli predstaviti obje strane istine – svjetlost i tamu: s jedne strane božanske i mistične sadržaje, a s druge, tamne istine o lažnim bogovima koji su se izdavali za Boga. Stoga su u Starom zavjetu obje strane prezentirane istim Božjim imenima, zajedno sa skrivenim ključevima koji otkrivaju kako se mogu prepoznati i razlikovati različite razine značenja.

Što se tamne istine tiče, urednici su poznavali "poganske" izvještaje o Anunakijima i znali su vrlo dobro tko je i u posljepotopno vrijeme zahtijevao strah i prolijevanje krvi. Slijedeći neustrašive proroke koji su te sile nazvali po imenu, urednici su morali pokušati održati na životu zabranjeno znanje o pravom identitetu lažnih bogova. U tu svrhu, imenima Jahve i Elohim baratali su na proturječne načine, te su preuzeli sumerski izvještaj o Edenu i Anunakijima i kodirali informacije u monoteističkoj preformulaciji. Istovremeno, proširili su poznatu metaforu "čovjeka od blata" detaljem "rebra" (zela) i ubacili razotkrivajući dio o b'nei elohim i Nefilima, i to na numerološki višeznačno mjesto, Postanak 6, 1-6, u kontekstu koji jasno kazuje da postoji božanski, ali i pali Elohim. Već sa dvostrukim 2 na početku Postanka odali su da se tu opisuje stvaranje potencijalne dualnosti, popraćeno manifestiranom dualnošću od 2. poglavlja postanka nadalje.

Za Stari zavjet od ključne je važnosti priča o egzilu u Egiptu, koja kao "povijesni roman" u sebi krije višeslojna značenja. Cijela priča o egzodusu, koja se proteže od 2. do 5. Knjige Mojsijeve, počinje jednom naizgled sporednom epizodom, naime željom porobljenog naroda da prinesu žrtvu svome Bogu. Fiktivni Mojsije zatražio je od faraona da pusti narod kako bi mogao održati žrtveno slavlje. Dok se faraon kolebao došlo je do pošasti gamadi, te je popustio i napravio ustupak: "Idite, žrtvujte Bogu svojemu ovdje u zemlji!" Na to su urednici pripisali Mojsiju lukav odgovor: