Samo prava ljubav u stanju je sile tame dotaknuti u njihovoj najdubljoj nutrini i otvoriti im oči za mogućnost da postoji snaga koja je jača od njihove. Čak i ako početno reagiraju bijesom, mržnjom i frustracijom, ipak su – unatoč negativnoj reakciji – stupili u kontakt sa svjetlošću, samim time što žive na Zemlji.
Manifestacija najviše ljubavi u svijetu najgušće materije istovremeno je i neophodnost i čin milosti. To je bio i jest Božji plan iza stvaranja Zemlje i čovječanstva.
Zemlja je područje slobodne volje, kako za bića svjetlosti, tako i za bića ne-svjetlosti. Svi mogu raditi ono što hoće (doduše s odgovarajućim posljedicama, ali one dolaze tek nakon što se učini ono što se hoće; to je relativna sloboda na Zemlji). Bića svjetlosti žele služiti božanskom cilju, a bića tame služe drugim ciljevima.
Tako su bića svjetlosti započela važnu – i opasnu – misiju. Bilo je to kao uranjanje u more prepuno morskih pasa ...
Mitološka povijest čovječanstva (3. dio): Praljudi, civilizacije i put kroz materiju
Poziv Majke Zemlje nije ostao bez odgovora. U njenom prapovijesnom krajoliku trebali su se pojaviti ljudi koji će svojom prisutnošću stvorili početne duhovne impulse za daleku budućnost – za kraj velikog ciklusa koji je tada započeo. Tako se i dogodilo.
Prethodnici adamičnih svjetlosnih bića projicirali su se u svijet fizičke materije, zadržavši svijest o svom višem identitetu. Bio je to prvi korak u eksperimentu osvjetljavanja najgušće materije najvišom ljubavlju. I to je zaista bio eksperiment (u najvišem božanskom smislu), jer je ta stvaralačka misija predstavljala nešto sasvim novo, do tada nepostojeće, barem ne u ovom Univerzumu. Stoga se nije moglo pozvati na ranija iskustva. Stvaranje ljudi bio je zadatak i odgovornost svjetlosnih bića (Elohim). Kako će pojedinačno to ostvariti, bilo je prepušteno njihovoj vlastitoj kreativnosti.
Prvi ljudi još uvijek nisu živjeli u najgušćoj materiji, već u rajskim uvjetima, neposredno svjesni svog porijekla iz viših svjetova. Sljedeći korak sastojao se od življenja u čistoj ljubavi, bez podrške, odnosno "sigurnosne mreže" znanja o porijeklu. Jer relativno je lako živjeti u ljubavi znajući: "Ja sam zapravo anđeo, i u svakom trenutku mogu se vratiti u svijet svjetlosti."
Naravno, ti prvi ljudi nisu bili "lijenčine u Raju". Položili su ispit življenja u svijesti vječne sadašnjosti, u apsolutnoj unutarnjoj ravnoteži. Za svakog čovjeka koji ne živi u takvom unutarnjem bezvremenom miru, tadašnja nebeska Zemlja bila bi pakleno dosadna. Tamo se "nije događalo ništa". Klima je bila stalno idealna. Čak ni pribavljanje hrane nije nudilo malo "promjene", jer sve je raslo u izobilju, a mnogi su ionako živjeli od "prane".
Sljedeći korak zahtijevao je, dakle, blijeđenje znanja o vlastitom prijašnjem životu. Da bi se to postiglo, svjetlosna bića nisu više birala put direktne manifestacije, već put inkarnacije. Počeli su se manifestirati u muškim i ženskim tijelima kako bi omogućili reprodukciju spolnim putem. "Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih."
|
Teorija relativnosti iz duhovnog kuta E = mc2 Einsteinovo fizikalno objašnjenje: "Energija je masa (materija) umnožena brzinom svjetlosti na kvadrat. (brzina svjetlosti puta brzina svjetlosti)"
Mito-logičko objašnjenje: Energija je svijest dvaju svjetlosnih bića projicirana na materiju. Najviša energija nastaje kada se dva svjetlosna bića uzajamno umnažaju u materiji, tj. njihova se ljubav potencira kroz uzajamnost. |
|
Božansko stvaranje uvijek nastaje jedinstvenom suradnjom dvaju dvojnih duša u univerzalnoj harmoniji. Stvaranje se događa kroz "energiju", a "energija je svijest dvaju svjetlosnih bića projicirana na materiju." Kako gore, tako i dolje. Kako u duhovnom, tako i u fizikalnom. U praktičnoj primjeni: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima." (Mt 18, 20) |
Bog je, kao apsolutna individualnost, jedinstvo dvojnosti, tj. jedinstvo dva apsolutna dvojstva, stoga taj princip dolazi do izražaja i u relativnome. I jer je Bog dualno jedinstvo, to su također i njegovi "dijelovi".
Polaritet muško/žensko sadržan je, dakle, i u apsolutnome, kao i princip dvojnih duša. To se prije svega pokazuje na razini viših bića svjetlosti. Božansko stvaranje uvijek nastaje jedinstvenom suradnjom dviju dvojnih duša. Stvaranje se odvija kroz "energiju", a "energija je svijest dvaju svjetlosnih bića projicirana na materiju (E = mc2)"! Kako gore, tako i dolje. Kako u duhovnom, tako i u fizikalnom.
Kada su ljudi postali muškarci i žene, zemaljska svjetlosna bića mogla su pružiti priliku drugim svjetlosnim bićima da rođenjem "dođu na svijet".11 Biti rođen nosilo je sa sobom zaborav o prijašnjem životu, što je za sljedeće inkarnirane generacije predstavljalo veliki rizik, ali isto tako i novi izazov. Na osnovi zaborava, mogli su živjeti u intenzivnijoj zemaljskoj prisutnosti: naprosto ovdje i sada, na Zemlji, u fizičkom tijelu, bez ikakve zemaljske ili nebeske identifikacije.
| 11 | ^Dakle, nastanak spolova ovdje se ne vidi kao kazna, niti kao luciferski upliv, kako to govore izvjesni okultni i duhovno-znanstveni krugovi. "Podjela" na muškarca i ženu bio je čin ljubavi, kako bi se ljudima upravo prividnim zaboravom otvorila vrata za jednu još višu upotpunjenost. "Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih. I Bog ih blagoslovi ..." (Post 1, 27-28). Dvostruka tvrdnja i prividno ponavljanje već izrečenog, da bi se tek u trećem dijelu reklo da je Bog stvorio ljude kao "muškarca i ženu", nije slučajna ili besmislena formulacija, nego nagovještaj da se nastanak ljudi kao muškarca i žene odvijao u stupnjevima. Kad se kaže da je Elohim stvorio čovjeka, to ne označava zanatsko stvaranje iz "blata", nego samomanifestaciju određenih svjetlosnih bića u fizičkom tijelu, pri čemu je fizičko tijelo građeno po uzoru na viša svjetlosna tijela (Adam Kadmon, Merkaba). To se odvijalo u suglasju s božanskom Elohim – hijerarhijom i Tvorcem. Iz zemaljske perspektive zaista je izgledalo kao da je Elohim – kolektiv čovjeka prema svojoj slici napravio iz Ništa. |
