Svećenici su svoje podređene držali u strahu i zabludi i uvijek tvrdili da će se Bog ili Bogovi ljutiti ako im se ne žrtvuje krv. Premda su Baalovi i Jahvini svećenici bili u neprijateljstvu, i jedni i drugi zastupali su ideju o Bogu koji želi krvnu žrtvu. Jedva da se itko usuđivao proturječiti svećenicima. Da čak ni ljudske žrtve nisu bile ništa neuobičajeno, pokazuje epizoda iz Starog zavjeta u kojoj Bog od legendarnog Abrahama zahtijeva da mu žrtvuje svog prvorođenog (i jedinog) sina Izaka. Kao što se vidi u opisu iz 22. poglavlja Postanka, Abraham uopće nije bio iznenađen tim zahtjevom, niti zgrožen time što bi trebao ubiti svog vlastitog sina. Nepomućen i priseban, odveo je sina, koji ništa nije slutio, na žrtveno mjesto, a tamo je morao lagati čak i vlastitim kmetovima kako bi prikrio o kakvom se prinošenju žrtve radi.
"Tada reče Abraham slugama svojim: 'Ostanite ovdje s magarcem a ja i dječak poći ćemo tamo, da se poklonimo, pa ćemo se opet vratiti k vama'." (Post 22, 5)
(Sve se dobro završilo, jer se u zadnjoj sekundi pojavio "anđeo Gospodnji" i obustavio "kušnju".)
U tom krvavom scenariju tek sporadično pojavljivali su se neustrašivi pojedinci koji su izazivali svećenike i kritizirali krvavo praznovjerje, propovijedajući da je Bog nešto sasvim različito od sile koja zahtijeva žrtvu krvi. Ti pojedinci danas su poznati kao praoci i proroci, kao Enok, Melkizedek, Salomon, Izaija, Jeremija, Ezekijel, Danijel, itd. Svi oni bili su tako iznimne individue da su ostali živi u sjećanju svog naroda. Stoga ih svećenici nisu mogli izostaviti pri kasnijem sastavljanju svojih spisa i kronika. Ali, opisi i predaje koje danas o njima nalazimo u Bibliji umnogome više nisu povijesni i biografski. Ipak, poneka mjesta u tekstu još daju naslutiti koliko su žestoko ovi proroci napadali svećenike i njihove krvave rituale:
"Što će mi mnoštvo žrtava vaših?" – govori Jahve. – "Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi [...] Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti!" (Iz 1, 11; 15-17)
"To sve je moja ruka načinila i sve je moje" – riječ je Jahvina. "Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće. Protiv krivog žrtvovanja. Ima ih koji kolju bika, ali i ljude ubijaju; žrtvuju ovcu, ali i psu vrat lome. Netko prinosi žrtvu, ali i krv svinjsku; prinose kad, ali časte i kipove. Kao što oni izabraše svoje putove i duši im se mile gnusobe njihove" (Iz 66, 2-3)
"Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: "Paljenicama dometnite još i klanice, i jedite meso. Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama, niti im što o tom zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske. A oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođoše po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice.[Izabrali su put odvraćenosti od Boga]. (Jr 7, 21-24)
"Bibliokršćani" ovdje većinom kažu da se teške riječi proroka odnose na Baalove, ali ne i na Jahvine svećenike. No, danas znamo da u to vrijeme razlika nije bila toliko jasna; čak je u određenim područjima Jahve bilo drugo ime za Baala. Proroci su kritizirali i Baalove i Jahvine svećenike zbog njihovih crnomagijskih krvavih rituala, i Jahvini svećenici svakako su se osjećali prozvanima. Svećenstvo je čak i pogubilo nekoliko proroka. Ne bez razloga, Isus farizeje naziva "ubojicama proroka" (Mt 23, 29-34).
Kroz cijelu pretkršćansku povijest proteže se borba između svećenika koji su zagovarali krv i strah, i proroka koji su željeli prenijeti jedno više razumijevanje Boga. Pisari i svećenici koji su primili od proroka više razumijevanje Boga našli su se nasuprot premoći tradicionalnih svećenika i morali su u rastuću zbirku spisa pokušati proturiti što je moguće više sjemenki istinske bogosvijesti, a da ostali svećenici to ne primijete. Tako je nastala mješavina – "amalgam", kako kaže Etz Hayim –raznoraznih sadržaja.
