Isusov identitet iz vedskog kuta

Uvijek iznova mi postavljaju pitanje: "Govore li vedski (staroindijski) sanskrtski spisi nešto i o Isusu? Opisuju li ga? Navješćuju li ga?"

Jedna napomena: Isus se u vedskim spisima ne spominje iz jednostavnog razloga – jer su napisani puno prije pojave Isusa. Glasine o mjestima u tekstu gdje se opisuje Isusov boravak u Indiji su neodržive i proizlaze iz dubioznih prijevoda.

Pojava Isusa nije, doduše, direktno naviještena, ali pomnije istraživanje donosi na svjetlo nešto iznenađujuće. To zapravo ne treba biti iznenađujuće, jer se božanska otkrivenja nadopunjuju. Dijabolično ("razdvajajuće, raskolničko") stupa na scenu kad ljudi zbog apsolutizacije vlastitih uvjerenja nisu u stanju uvidjeti više među­odno­se.

Upravo u sadašnjem vremenu "preokreta" i "kraja", u kojem se mnogi ljudi posvuda na Zemlji zbog svoje nesigurnosti još čvršće drže starih okvira zastarjelih predodžbi, potrebno je propitati ucrtane granice i, u idealnom slučaju, prevladati ih. Ili kao što je jedan mudrac jednom rekao: Zidovi koji su podignuti između nas ne sežu do neba.

Isus i individualno majstorstvo

Za mnoge bibliokršćane pitanje Isusovog identiteta je razriješeno: Isus je Bog. No, što znači "Bog"? Isus je doduše rekao: "Ja i Otac jedno smo" (Iv 10, 30), ali nikada nije rekao: "Ja sam Otac". Očito, unatoč jedinstvu postoji i individualna različitost.

Znakovito je ono što je Isus osobno rekao o sebi i svojim učenicima i nasljednicima:

"Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj." (Lk 6, 39-40)

"Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu ..." (Lk 22, 28-30)

"Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene , činit će djela koja ja činim; i veća od njih će činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću." (Iv 14, 12-14)

Kad se danas u "ezoteriji" i medijalnim porukama (od bića iz duhovnog svijeta koja su dosegla ovo, od Isusa traženo majstorstvo) ukazuje na visoki duhovni potencijal čovjeka, bibliokršćanski krugovi to paušalno odbacuju. Budući da ono u što su dosad vjerovali drže za jedno i jedino, takve riječi ne mogu vidjeti drukčije nego kao đavolsku prijetnju i zavođenje. No i sam Isus očekivao je od ljudi majstorstvo u prevladavanju ega i punu spoznaju vlastitih potencijala ("bit će kao njegov učitelj", "činit će djela koja ja činim; i veća od njih će činiti ...").

Još provokativniji je Isusov proglas: "Ja rekoh: bogovi ste! Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena ..." (Iv 10, 34-35)

Mi trebamo biti majstori i bogovi! Ova perspektiva u kršćanskim je krugovima posve potisnuta. Budući da većina religijskih svećenika i učitelja ovu "Istinu koja oslobađa" nije (ili jest nepotpuno) prenijela ljudima, Duh Božji opunomoćio je druge izvore da proslijede istinu svima koji žele čuti. Jer upravo danas ljudi moraju postići individualno majstorstvo, ako nadolazeću nevolju žele preživjeti bez oštećenja duše.

Dakle, sasvim je moguće da duhovni izvori otkrivaju učenja i da Isusove riječi, izrečene prije više od dvije tisuće godina, dalje razrađuju i postavljaju u viši kontekst: Što znači majstorstvo? Kako ga možemo postići? Ono nije luciferska drskost, niti oholost, nego naprosto jedna od mogućnosti ispunjenja znakovitih riječi: "Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća od njih će činiti ..." Kriterij je jasno izrečen: "Tko vjeruje u mene". Velika je razlika u djeluje li čovjek iz božanske vjere ili na temelju samovolje i motivacije ega.