Emocije su tuđe i lažne
Odrasla osoba nakon što izađe iz adolescencije percepciju stvarnosti temelji na egu/selfu kao središtu svjesnog područja Astralnog tijela (individualne svjesnosti) pritom se oslanjajući na fizička osjetila, kao i na programe i podatke pohranjene u Umu. Takva se percepcija smatra stvarnom, čak i istinitom, baš kao što se ego-svijest smatra zdravorazumskom. Ona je lako intersubjektivno provjerljiva i predstavlja poželjnu poziciju koju autopilot razumljivo želi obraniti pod svaku cijenu odnosno bilo kakav odmak lako bi se mogao protumačiti kao zabrinjavajući. U dosadašnjem razmatranju percepcije kao procesu svjesnosti spomenuli smo samo “ulazne parametre” – sve one informacije koje su na neki način doprijele do svjesnosti koja ih obrađuje i tumači. Kad govorimo o funkcionalnoj ego-svijesti (i kad njezina osnovna zadaća zaštite nije oslabljena), informacije prvenstveno pristižu fizičkim osjetilima.
Za dobivanje cjelovitije slike valja dodati “izlazne parametre”. Izlazni parametri potrebni su za reagiranje ili motoričke radnje, bilo da je riječ o pomicanju očnih jabučica, namještanju facijalnih mišića, stiskanju šake, hodanju, trčanju itd. U pozadini ovakvih mocija (kretnji) mogu se nalaziti emocije29 – još jedna za filozofiju i znanost kontroverzna pojava, između ostaloga i zato što se čini da emocije nisu nužan preduvjet svih kretnji. Nadodamo li da ni naša ego-svijest nije nužno potrebna za izvođenje svih kretnji, to upućuje na povezanost te dvije pojave, a što također predstavlja predmet polemika o emocijama.
Moja je radna pretpostavka da su ego/self i emocije itekako povezane. Na temelju svega što smo dosad doznali o autopilotu mogu zaključiti da su emocije tuđe i stečene i zato ih možemo nazvati lažnima. Ova bi tvrdnja mogla osobito teško pasti “emotivcima”, baš kao što se “intelektualcima” heretično doima tvrdnja da je ego-svijest stečena i lažna. Prvi bi se mogli pohvaliti sloganom “emocionalan sam, dakle postojim”, baš kao što potonji vole isticati kartezijansku maksimu “mislim, dakle postojim”. Emocije su nam neupitne i autentične jednako kao što je to i doživljaj ego-svijesti samoga sebe.
Pridjevi ‘tuđe’ i ‘lažne’ emocije u kontekstu ego-svijesti mogli bi najbrže dovesti do odgovora na pitanje: “Postoje li prave emocije?”. Svakako – u slučaju izvornog ljudskog bića one su neupitne. Ostaje tehničko pitanje kako te prave nazvati i suštinsko pitanje – možemo li ih razlikovati od lažnih, i tako s vremenom utjecati na stvaranje lažnih ili na omjer prisutnosti lažnih naspram pravih. Ako povučemo paralelu s egom/selfom za koji smo rekli da se događa našem Jastvu ili pravom selfu (4. poglavlje), možemo ustvrditi da isto vrijedi i za emocije koje se također događaju našoj suštini. “Pozornica za događanje” ega/selfa i emocija naša su tijela. Važna pojava koja govori u prilog povezanosti autopilota i emocija trošenje je životne energije30 do kojeg emocije dovode.
Emocije i Osjećaji
| 29 | ^Riječ emocija dolazi od latinskog glagola movere što znači pokrenuti. |
| 30 | ^Iako uopće nemam ideju o tome što stoji iza sveprisutnog pojma energija, bilo da je riječ o mjerljivoj (elektromagnetskoj) ili hipotetskoj (životnoj), želim skrenuti pažnju na zapažanje od iznimnog značaja da je moždani metabolizam (kao “energetska razmjena”) iznimno stalan (Raichle i Gusnard, 2002., 16)Raichle, M. E. i Gusnard, D. A. (2002.), Appraising the brain’s energy budget. U: PNAS, 99(16):10237-10239, doi: 10.1073/pnas.172399499 neovisno o tome jesmo li budni ili spavamo. San nam je životno važan, ali tada ujedno “isključujemo” ego-svijest i budimo se okrijepljeni. Ako je ego kao psihički fenomen samo epifenomen mozga, kako to da ne uspijevamo izmjeriti razliku u utrošku energije mozga kad smo budni i kad spavamo? |
