Budući da su “nevidljivi” pratioci izmišljeni, a izmišljanje je kreativan čin, uzima se zdravo za gotovo da su ih djeca u mašti stvorila. Čini se da je takva “kreativnost” vrlo raširena pojava pa se procjenjuje da to čini između 30 i 65 % djece sjevernoameričkog kontinenta, a podjednako ih stvaraju djevojčice i dječaci najčešće u dobi od 2 do 7 godina (MacKendrick, 2012., 64)Mackendrick, K. G. (2012.), We have an Imaginary Friend in Jesus: What Can Imaginary Companions Teach Us About Religion? U: Implicit Religion, 15.1:61-79. Odraslima nije upitno što navodno izmišljene pratioce često krase vještine i znanja koje djeca, njihovi stvaratelji, nemaju niti su ih u toj dobi mogli nekako steći (MacKendrick, 2012., 69;Mackendrick, K. G. (2012.), We have an Imaginary Friend in Jesus: What Can Imaginary Companions Teach Us About Religion? U: Implicit Religion, 15.1:61-79 Song, 2005.)Song, S. (2005.), The Power of Make-Believe, 07. 02. 2005., http://content.time.com/time/magazine/article/0,9171,1025173,00.html, viđeno: 22. 06. 2014.. U ovakvim slučajevima ne vrijedi ni uvriježeno vjerovanje da su djeca koja vide izmišljene prijatelje proživjela neku traumu ili da su asocijalna, naprotiv, riječ je o društvenoj djeci s naprednim razumijevanjem mentalnog života (MacKendrick, 2012., 64-65)Mackendrick, K. G. (2012.), We have an Imaginary Friend in Jesus: What Can Imaginary Companions Teach Us About Religion? U: Implicit Religion, 15.1:61-79, doi:10.1558/imre.vl5il.61. Treba li se onda zabrinuti za djecu koja ih vide, pardon, stvaraju/izmišljaju? Odgovor struke, tj. psihologije/psihijatrije na to pitanje s vremenom se mijenjao. Početkom prošlog stoljeća (npr. Taylor i Mannering, 2007., 228;Taylor, M. i Mannering, A. M. (2007.), Of Hobbes and Harvey: The imaginary companions of children and adults. U: A. Goncu i S. Gaskins (ur.), Play and Development: Evolutionary, Sociocultural and Functional Perspectives, New York NY, Lawrence Erlbaum (str. 227-246) Lydon, 2011.)Lydon, D. (2011.), Imaginary Companions: Are They Good for Children? U: Student Psychology Journal Volume II, dostupno na: http://psychology.tcd.ie/spj/past_issues/issue02/Reviews/(6)%20David%20Lydon.pdf ta se pojava smatrala psihopatologijom koja se racionalizirala nemogućnošću razlučivanja (vanjske) stvarnosti (one koju percipira “zdravorazumski” ego/self) i mašte (kao nečeg isključivo subjektivnog, unutarnjeg i konstruiranog).

Pregledom znanstvenih članaka o ovoj temi stječe se dojam da ova pojava uopće ne postoji i to zbog znanstvenih predrasuda, tj. ograda. Zbog toga su istraživači, sasvim očekivano, svoju pažnju usmjerili na prikupljanje podataka koji neće dovesti u pitanje takvu polazišnu “činjenicu”. Kada se to i dogodi, raspolažu statistički značajnijim uzorkom koji će nerazjašnjive primjere učiniti beznačajnim. Tako recimo Marjorie Taylor (2003.)Taylor, M. (2003.), Children’s imaginary companions, “Childrens’s Fantasies and Television”, posebno englesko izdanje br. 16/2003/1, International Central Institute for Youth and Educational Television (IZI) svoja ispitivanja započinje na način da djeci objasni (ili možda sugerira?) što za nju znače pravi ili stvarni, a što izmišljeni ili uobraženi prijatelji. Pritom se ne pita do koje mjere takvi epiteti mogu utjecati na odgovor i kakvi bi bili rezultati ispitivanja da je recimo koristila epitete “nevidljivi”, “tajni”, “posebni”, “drugačiji” itd. Smatram da je takva uvodna napomena djeci dovoljna kako bi istraživači dobili potvrdu svojih stavova pa tako doznajemo da djeca gotovo beziznimno priznaju da znaju da su pratioci/prijatelji plod njihove mašte (npr. Taylor, 2003.;Taylor, M. (2003.), Children’s imaginary companions, “Childrens’s Fantasies and Television”, posebno englesko izdanje br. 16/2003/1, International Central Institute for Youth and Educational Television (IZI) Kennedy-Moore, 2013.)Kennedy-Moore, E. (2013.), Imaginary Friends – Are invisible friends a sign of social problems?, 31. 01. 2013., http://www.psychologytoday.com/blog/growing-friendships/201301/imaginary-friends, viđeno: 21. 06. 2014.. Zanemarimo li sugestivni potencijal uvodne napomene, valjalo bi razmisliti o potrebi djece20 da kažu ono što se od njih očekuje, što je uvjetovano reakcijama okoline koja nije u stanju opaziti takve pojave. U tom svjetlu, sasvim je normalno da razumijevanje ne postoji i time je ispunjen preduvjet za omalovažavanje i izrugivanje. Pitanje je i koliko djece odustaje od uvjeravanja okoline i istraživača o stvarnom postojanju svojih nevidljivih pratioca jer je misle da će ih takvim činom (izdaje?) izgubiti, odnosno da će otići i više se neće vratiti.

Nadalje, kako bi ovu neobičnu dječju percepciju lakše ukalupili u svoju vlastitu, za njih jedinu stvarnu, neki su istraživači u kategoriju izmišljenih pratioca pokušali ubrojiti i one vidljive izmišljene pratioce – omiljene dječje igračke (Taylor, 2003.). S druge strane, igre pretvaranja (engl. pretend play) u kojima predmeti za igru dobivaju izmišljene uloge smatraju predigrom za stvaranje nevidljivih, a samim time i nepostojećih pratioca. Kada su se ovakve predrasude uzele u obzir, onda je bilo lako i izmjeriti da su izmišljeni pratioci u 37 % slučajeva posljedica upravo takvih igara (Kennedy-Moore, 2013.)Kennedy-Moore, E. (2013.), Imaginary Friends – Are invisible friends a sign of social problems?, 31. 01. 2013., http://www.psychologytoday.com/blog/growing-friendships/201301/imaginary-friends, viđeno: 21. 06. 2014..

Svakako valja dodati da neka djeca vide (odnosno prema mišljenju odraslih “izmišljaju”) i bića koja im uopće nisu prijateljska niti bi željela biti u društvu takvih pratioca. Mnoga djeca ih uporno crtaju (zmajeve, “vanzemaljce”, neke “arhetipske” životinje, mrtve ljude, babaroge), sanjaju (tj. bude se iz noćnih mora ili ne žele spavati sama) ili ponekad iznenada pokazuju na njih (“zmije”, sjene ili tamne mase itd.) u prostoru u kojem “nema ničega”. Te su pojave također postale dio statistike, a neki smatraju da je ipak potrebno dodatno ispitati što stoji iza njih (npr. Hart i Zellars, 2006., 9)Hart, T. i Zellars, E. E. (2006.), When Imaginary Companions are Sources of Wisdom. U: Encounter: Education for Meaning and Social Justice, 19(1):6-16. Istraživači koji ostaju u okrilju materijalističke ograde sigurnosti i udobnosti, koju uživa i psihologija, u takvim susretima s djecom zasigurno će doživjeti pregršt zabavnih trenutaka, a roditelje djece koja izmišljaju takve pojave umirit će se uputom da se samo opuste i uživaju u “jedinstvenim i magičnim izrazima dječje imaginacije”(Kennedy-Moore, 2013.)Kennedy-Moore, E. (2013.), Imaginary Friends – Are invisible friends a sign of social problems?, 31. 01. 2013., http://www.psychologytoday.com/blog/growing-friendships/201301/imaginary-friends, viđeno: 21. 06. 2014..

To je ujedno dirljiv uvod u istraživanja ove pojave koja obuhvaćaju i odraslu populaciju za koju je skrojen novi izraz – ‘iluzija nezavisnog izvršioca’ (engl. the illusion of independent agency) (Taylor, Hodges i Kohányi, 2003., 366)Taylor, M., Hodges, S. D. i Kohányi, A. (2003.), The illusion of independent agency: Do adult fiction writers experience their characters as having minds of their own? U: Imagination, Cognition, and Personality, 22:361-380. Ovakvo arogantno prozivanje tuđe percepcije iluzijom upravo je ironično jer samo potkrepljuje iluziju o dogovornoj percepciji stvarnosti, koja počiva na sveopćoj ukalupljenosti, kao jedinoj mogućoj. Iluziju nezavisnog izvršioca koja se još uvijek ne nalazi na popisu patologija u psihijatrijskim dijagnostičkim priručnicima najlakše je objasniti kao nastavak ponašanja iz djetinjstva kada su te osobe počele izmišljati svoje prijatelje i pratioce. Taylor i sur. (2003., 363)Taylor, M., Hodges, S. D. i Kohányi, A. (2003.), The illusion of independent agency: Do adult fiction writers experience their characters as having minds of their own? U: Imagination, Cognition, and Personality, 22:361-380 za potrebe istraživanja ove pojave među odraslima izabrali su skupinu autora fikcije, iako kažu da je njihovo pisanje već na prvi pogled manje maštovito od aktivnosti djece koja su zaokupljena svojim izmišljenim pratiocima.

20 ^Ovo svakako vrijedi i za roditelje takve djece koji sudjeluju u istraživanju. Bez obzira na zajamčenu anonimnost i “slobodoumnost”, koliko njih će bez predrasuda razgovarati o “neobičnim” doživljajima svoje djece?
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .