Složio bih se s njihovim izborom jer smatram da bi se provjerom psihičkog inventara u promijenjenom stanju svijesti takve skupine osoba otkrile pojave o kojima nas izvješćuju i “maštovita” djeca. To osobito vrijedi za one autore čije pisanje obiluje mračnim, nasilnim i seksualno devijantnim sadržajima s jedne strane i anestetičkim (“sve je predivno, samo se morate opustiti21”) newagerskim blebetanjem protkanim “ljubavlju i svjetlošću” s druge strane.

Istraživači “znanstveno hladnom objektivnošću” navode detalje koji služe kao najbolji dokaz da druga svijest preuzima kontrolu tijekom procesa pisanja. Neki autori koji vide pratioce, tj. literarne junake koje su navodno sami izmislili ponekad tvrde da oni šetaju po prostorijama njihova doma ili zajedno s njima učestvuju u donošenju životnih odluka. Osim toga, neki uopće nisu izmišljeni već su se naprosto sami od sebe pojavili, što je veoma čest slučaj kod newagerskih izabranika i donosioca “svetih”, “kozmičkih”, “drevnih” i svakolikih drugih “istina”. U njihovu slučaju “izmišljeni pratioci” imaju i pompoznija imena – riječ je o duhovnim vodičima, anđelima, uzašlim majstorima itd. Budući je znanost takva bića, baš kao i demone i ostala zlonamjerna nevidljiva bića (ili parazitske svjesnosti), strpala u ladicu “zastarjelog/primitivnog” onda je na takve primjere i teže naići u ozbiljnim znanstvenim istraživanjima.

Istraživači su u stanju ponuditi i hipotezu, a sve u svrhu grčevitog držanja za prihvaćene znanstvene ograde, kako su takve osobe u stvari “stručnjaci u pretvaranju” (engl. expert pretender) i kako kod njih veća spisateljska praksa zahtijeva manje svjesnog procesiranja (Taylor i Mannering, 2007., 240)Taylor, M. i Mannering, A. M. (2007.), Of Hobbes and Harvey: The imaginary companions of children and adults. U: A. Goncu i S. Gaskins (ur.), Play and Development: Evolutionary, Sociocultural and Functional Perspectives, New York NY, Lawrence Erlbaum (str. 227-246). Kada bi ovo u svim slučajevima i bilo točno, to još uvijek ne objašnjava i ne umanjuje značaj autorove svjesnosti o tome da netko drugi piše (ili diktira) tekst.

“Pomaknuti” i etiketa teorija zavjera

“Posebno” maštovita djeca će odrasti, a neki od njih počet će pisati, najčešće nesvjesni da su na taj način započeli potrebnu im psihoterapiju. Druge će njihovi “izmišljeni” pratioci naposljetku odvesti u ludnicu, a nekima čak i pomoći u samoubojstvu. Kod većine se ipak očekuje da dođe do ukalupljenosti svjesnosti i dogovornog percipiranja stvarnosti. Budući da je svjesnost u najvećoj mjeri uvjetovana vanjskim programima i informacijama, programeri (kontrolori i manipulatori) imaju mogućnost daljnjeg modeliranja te percepcije prema vlastitim (“društveno korisnim”) agendama. Zbog toga takvi slučajevi, općenito govoreći, nisu zabrinjavajući niti “društveno” opasni.

Za razliku od ulaženja u ukalupljenost odrasle “zdravorazumske” percepcije, primjeri izlaženja iz ukalupljenosti doživljavaju se nešto drugačije. Blagonaklonost, razumijevanje i podrška koju društvo pokazuje u slučaju dječje razigranosti, piščeva bijega ili pak konstruiranja drugačije stvarnosti u takvim slučajevima prestaje važiti.

Izlazak iz spomenute ukalupljene percepcije može se dogoditi barem na dva načina. Prvo, tako da se osoba, tj. njezin ego/self ili autopilot u jednom trenutku raspadne ostavljajući je nezaštićenu na milost i nemilost individualnim i vanjskim psihičkim sadržajima i pojavama koje pripadaju tzv. nesvjesnom. Do raspada primjerice može doći zbog jake traume, kontinuiranog traumatiziranja (tzv. stresno okruženje), uzimanja jakih narkotika, ali i proboja sadržaja iz tzv. nesvjesnog, često entitetima/nakačenjima ili učinkovitim urocima (6. poglavlje). Raspad može rezultirati mjerljivim fiziološkim promjenama (moždane “lezije”, grčevi, kožni osipi itd.) koje nisu uzroci već posljedica promjena na psihičkoj razini22.