Bez obzira na to tko sanja, a tko je budan, treba još prodiskutirati i pitanje haluciniranja koje prkosi objektivnosti budne ili dogovorne percepcije, a koje istovremeno nije niti sanjanje i koje čovjek obične svijesti ne može, sasvim očekivano i “logično”, postići u budnom stanju.
|
/60/ |
|
|
Denis |
Još jedna stvar u vezi s onim s čime smo započeli: spomenuli smo budno stanje i stanje sanjanja, kako stoji “stožac” ili “kovitlanje” kad čovjek halucinira? Je li tvoje trenutačno stanje [promijenjene svijesti] stanje halucinacije? |
|
Nataša |
Halucinacija je kad je stožac “okrenut” naopako. Kad se sadržaji počnu “vrtjeti” prema van. Znači, ne ide u mene nego iz mene izbija i vraća se natrag. Ne hvata samo moj prostor [Astrala] nego i vanjski. Zato sam na početku i rekla da se može vrtjeti i u suprotnom smjeru. |
|
Denis |
To isto ide gore iz glave ili iz srca ili iz trećeg položaja? |
|
Nataša |
Ne ide iz glave, ali ne ide čak ni ravno iz srca. U tom slučaju Um drugačije stoji. Kod halucinacija one Pločice kao da se podignu, pa se sadržaji drugačije mijenjaju, znači, vanjski je utjecaj veći. Ali taj vanjski utjecaj nastane tako što ovo naše izađe van i uhvati dio toga i vrati [povuče unutra]. Ovo izvana ne može probiti tek tako unutra. Tu postoji ta zaštita Uma, ali kad krene... ne znam iz kojeg razloga krene u suprotnom smjeru što dovodi do toga da ljudi haluciniraju... |
|
Denis |
Uzeo je recimo LSD. |
|
Nataša |
A onda mu je potpuno promijenilo smjer kretanja Astrala... |
|
Denis |
To znači da izvana u sebe može uvući svašta? |
|
Nataša |
Da! To može kasnije ostati u njegovom Astralu jer jednom kad uđe u naš prostor ostaje zabilježeno... to ja tako slikovito vidim, tko zna što se događa i kako to već prolazi. To je jedno poprilično neprirodno stanje. Puno prirodnije je da to ulazi u nas i prolazi kroz nas nego da se iz nas kao vulkan diže prema gore. |
Skupna točka
Koncept promjene percepcije ovisno o položaju “spoja” (ili ‘točke dodira’) fizičkog (što ovdje podrazumijeva i Eterično) i Astralnog ponovno nas vraća na učenje Carlosa Castanede koje mu je prenio don Juan Matus. Don Juan spominje točku koja se u engleskom naziva assemblage point, a koju se na hrvatski prevodi kao spojna ili skupna točka. Odlučio sam se koristiti sintagmu “skupna točka” zato što ona prema mom mišljenju preciznije odražava ovu pojavu.
“[...] do opažanja dolazi zato što u nama postoji posrednik, nazvan skupna točka, koji odabire unutarnje i vanjske emanacije za poravnavanje. Ono poravnavanje emanacija koje mi opažamo kao svijet, proizvod je određenog mjesta na našoj čahuri u kojem je smještena skupna točka. (Castaneda, 2003., 86)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.
Ovakvo predstavljanje skupne točke zahtijeva kratko objašnjenje emanacija i čahure Castanedine kozmologije. Od Castanede doznajemo da su tolteci držali (točnije rečeno vidjeli) da je sve što nas okružuje sazdano od tzv. Orlovih emanacija u obliku sitnih energetskih niti. Čovjek ima energetsku čahuru koja bi prvenstveno mogla odgovarati Astralnom tijelu, iako je ja doživljavam kao fenomen svijesti, a ne nešto energetsko zato što smatram da svijest nije energija, barem ne u onom smislu kako energiju prikazuje vladajuća znanost. Čovjekova čahura zahvaća (ili zatvara) određeni dio emanacija, a samo smo svjesni jednog ograničenog dijela emanacija, onih obuhvaćenih (Castaneda, 2003., 87)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.. “Poravnavanje emanacija” (naših unutarnjih s onima koje nas okružuju) pomalo podsjeća na rezonaciju kao fenomen “frekvencijske usklađenosti”. To možda upućuje i na valjanost pretpostavke “vidim ono u što vjerujem” koja naposljetku upućuje na bit (prave) vjere.
Navest ću nekoliko zanimljivosti o skupnoj točki koje donosi Castaneda: skupna točka je na početku (kod djece) pokretna (2003., 103)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z., a njezino mjesto na čahuri nije predodređeno, već je rezultat navika, pa mijenjanje navika dovodi i do pomicanja skupne točke (2003., 93)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.. Unutarnji dijalog zadržava je na određenom mjestu (2003., 102, 119)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z., a sanjanje je najdjelotvorniji i prirodan način za njezino pomicanje (2003., 131, 132)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.. Halucinacija predstavlja veliki (“bočni”) otklon skupne točke (2003., 104)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z..
Je li “struktura” ili ‘točka dodira’ koju je vidjela Nataša prethodno opisana skupna točka? To ne znamo, ali sam proučavajući skupnu točku naišao na još jedan zanimljiv opis iz teksta Johna Lasha (2005.) u kojemu on povlači paralele između gnostičkog i Castanedinog pisanja:
