Percepcija/opažanje

U prethodnom su poglavlju predstavljene neke ideje o našoj uobičajenoj svijesti i u kojoj mjeri počiva na neautentičnim osnovama što je i samu u velikoj mjeri čini neautentičnom. Autor(itet), kapetan ostao je u sjeni autopilotove snažne kontrole koja nas štiti od vanjskih utjecaja – kako fizičkih tako i nefizičkih (psihičkih ili ‘astralnih’). Našim se aktivnostima na taj način upravlja iz novostvorenog centra, a posljedica je pojava cijelog niza iskrivljenja, tj. iluzija koje su potpuno prirodne i nepromjenjive iz kuta gledanja ego-svijesti. Ipak, čini se da upravo uspješna promjena gledišta ili percepcije ukazuje na suštinski pomak u čovjekovoj evoluciji, što je Jung nazvao procesom individuacije (3. poglavlje).

Stajalište ego-svijesti zasniva se na podacima dobivenim fizičkim osjetilima koja pojednostavljeno govoreći čine osjetilnu percepciju14 (engl. sensory perception). Ako osjetila nisu izložena ekstremnim podražajima (prejako svjetlo, preglasan zvuk itd.) i ako na fiziologiju ne utječemo nekim supstancama i traumama može se reći da ona poprilično vjerno detektiraju i pretvaraju svjetlo, zvuk, pritisak ili prisustvo određenih supstanci koje nam pomažu u određivanju mirisa i okusa. Bez obzira na to što zbog fizioloških razlika među ljudima možemo očekivati određena odstupanja, osjetila su općenito govoreći fino ugođena za percipiranje određenog segmenta stvarnosti – onoga što se kod osjetila vida zove vidljivi spektar, kod osjetila sluha čujni spektar itd. Kada bismo ostali na razini osjetila mogli bismo ustvrditi da je naša percepcija objektivna i usporediva s objektivnošću mjernih uređaja koje smo stvorili. Kada bismo ostali na razini detekcije i pretvaranja vanjskih pobuda intersubjektivno bi se zaista trebalo proglasiti objektivnim (ali još uvijek ne nužno istinskim ili “kako stvarno jest”).

Ipak, takva intersubjektivno provjerena percepcija često se proglašava objektivnom, a objektivno je odavna postalo istoznačnica za istinsko (pa u engleskom postoji i pojam veridical perception), što je prilično iluzorno, osobito kada “intersubjektivne istine” postaju temelj za fundamentalistička i apsolutistička djelovanja. Zasnivanje objektivnosti na intersubjektivnosti komplicira pojavu perceptilne varke/iluzije (engl. sensory illusions) i halucinacije. One su već dugo predmet filozofske rasprave o tzv. problemu opažanja (engl. The problem of perception). Naravno, u tu bi raspravu trebalo uključiti i snove kako bi se, ako ništa drugo, utvrdila polazišna (referentna) točka u razmišljanjima o tome tko je subjekt percepcije u budnom stanju, a tko u snovima.

Stvarna ili dogovorna percepcija

Stvarna subjektivnost pojavljuje se u trenutku kada osjetilima prikupljene podatke treba protumačiti, kada trebaju proći kroz filtar svijesti. Ovdje započinje i priča o “kontroverznoj” quale (množ. qualia) koja je predmet filozofskih polemika koje se odnose i na Chalmersov ‘teški problem svjesnosti’ iz 5. poglavlja. Nemam se namjeru uključivati u takve polemike, a još manje paziti da ne iskočim iz okvira ne- ili antimonističke paradigme, već pokušavam predstaviti neka viđenja koja u obzir uzimaju svjesno (Um i ego/self), a u slučaju tzv. nesvjesnog najmanje područje “ispod” svjesnog područja (Podsvjesno u Radnom modelu) i svakako Biće/dušu.

Da bi informacije što su ih prikupila osjetila mogle proći kroz filtar svijesti, one se najprije moraju pohraniti u Umu, području svjesnosti u koje ego-svijest, naš autopilot, može pristupiti. Nema razloga smatrati da osjetilima percipirani podaci koji se potom pohranjuju u Umu sami po sebi nisu objektivni. Dapače, može se pretpostaviti da je pohrana podataka gotovo automatski posao iza kojeg stoji program koji nam je možda urođen poput niza drugih programa koji se “vrte u pozadini” izvan dosega uobičajene svijesti.

Filtar svijesti predstavlja naš ego/self, autopilot koji s mehaničkom predvidljivošću pokušava držati stvari pod kontrolom koristeći različite programe i podatke (uključujući i one prikupljene fizičkim osjetilima) iz područja Uma. Iako je riječ o subjektivnom, tj. osobnom procesu, zanimljivo je da opažanja različitih osoba u konačnici rezultiraju visoko usporedivim rezultatima. Zašto je tomu tako? Radi li se možda upravo o posljedici našeg uvjetovanja, tj. izlaganja istim programima koji se generacijski prenose? Ili su ovakva pitanja potpuno bespredmetna i promašena? Ako to ipak nije slučaj, možemo li reći da zaista vidimo samo ono što nam naši programi dopuštaju da vidimo, tj. da vrijedi pravilo “vidim ono u što vjerujem” (5. poglavlje)?