“Iracionalnost” emocija
Iznenadnost vraćanja nekih emocija ipak je prihvatljivije za ego/self od emocija koje izazivaju iracionalno ponašanje. Iako neki emotivne reakcije poistovjećuju s iracionalnim (nerazumnim) ponašanjem, smatram da to nije utemeljeno. Uzmimo za primjer emociju straha koja dovodi do ponašanja koje smatramo razumnim. Ako se nađemo u nevolji da se u šumi moramo suočiti s medvjedom ili na ulici s naoružanom osobom, našu reakciju, kakva god ona bila, nitko neće proglasiti iracionalnom. Isto tako smatram da ne možemo prozvati iracionalnim ni ponašanje osobe koja primjerice reagira emocijom straha kad ugleda sliku zmije ili na sam spomen te riječi. Stvorena emocija ima stvaran učinak na fizičko tijelo koji se teško može poreći razumom, a osoba je tog učinka svjesna. Panično ponašanje koje bi neki mogli proglasiti iracionalnim i bezrazložnim to ipak nije jer je potaknuto izlaganjem sadržaju za koji je negdje (u Astralu) zabilježeno da je ranije izazvao emociju straha.
Ego/self osobe u takvim slučajevima ne uspijeva dokučiti pravi razlog pojavljivanja tih emocija. Koji je njihov izvor? Neki su već spomenuti u dosadašnjem tekstu. Krenimo od onoga koji je spomenut posljednji – (svjesnog) potiskivanja. Ovdje se ne bih ograničio na Freudovu teoriju (Freud, 1909./1989.)Freud, S. (1909./1989.), Five Lectures on Psycho-Analysis (The Standard Edition), New York, W. W. Norton & Company o potiskivanju (represiji) neželjenog kao obrambenog mehanizma radi izbjegavanja/smanjenja anksioznosti koju ni ne podržavam ni ne odbacujem, već bih skrenuo pažnju na enormni porast vanjskih podražaja nametnutih modernim načinom življenja. Njih je danas jednostavno previše pa potiskivanje više nije nužno stvar izbora “ugode” ili “neugode”, već konačnog kapaciteta Uma i ego-svijesti (autopilota) u procesiranju “informacijske buke”.
Smatram da neke informacije zbog kvantitete i brzine pojavljivanja/izmjenjivanja pobuda odlaze u “drugi plan”, odnosno vrlo vjerojatno u Podsvjesno. Nazvao bih to mehanizmom prelijevanja. To ne znači da između tako potisnutih sadržaja i Uma nema svojevrsne poveznice koja nalikuje “umotvorinama”, Amebama ili Jungovim kompleksima (6. poglavlje) koji su također posljedica ranije spomenutog potiskivanja. Na početku je Jung koristio testove asocijacija u kojima je mjerio mocije ispitanika koje su bile obojene emocijama. Navodio im je riječi, a neke od njih bi se pokazale ključnima za stvaranje određenih emocija. Vjerovao je da su za njihovo stvaranje zaslužni kompleksi iz područja tzv. nesvjesnog. Ključna riječ i informacija o emociji koju ona treba izazvati zapisana je u Umu ispitanika.
Ego/self ne zna zašto se ta emocija javila i može samo s vremenskim odmakom konstatirati da mu se dogodila. Isto tako, emocije uopće ne mora biti svjestan – ne mora biti svjestan da je emocija automatski izazvala određenu grimasu, promjenu u jačini i/ili boji glasa, gestikulaciji itd. Ako mu netko na to i obrati pažnju pa postane svjestan svojih reakcija, ego/self će započeti racionalizirati ne bi li ostavio dojam da “stvari drži pod kontrolom”. Postati i ostati svjestan svojih emocija i reakcija, psihološki gledajući, ozbiljno je postignuće na putu prema osvješćivanju stvarnih razloga pojavljivanja emocija. Naravno, oni “borbeni” taj položaj mogu odlučiti iskoristiti u “učinkovitoj” borbi protiv emocija.
Opažanje emocija sadržava stvarni potencijal da se s vremenom pojavi razumijevanje o tome da neke emocije nisu naše, a to nas može odvesti do drugog značajnog izvorišta emocija. Već je rečeno da emocije ovise o sadržajima Uma, a s obzirom na to da su oni uglavnom tuđi ljudske emocionalne reakcije uvjetovane su tuđim kriterijima koje je ego/self preuzeo kao vlastite. Osim toga, i prilikom naknadnog tumačenja emocija također će biti korišteni kriteriji koji u stvari nisu naši, a to može dovesti do pojavljivanja novih emocija ili upadanja u vremenski trajnije “emocionalno stanje”.
