Ego-svijest nije jedina moguća “pozicija” svjesnosti je za pretpostaviti da bi pomak prema Biću/duši promijenio dinamiku emocionalnosti. Takva svjesnost bi uključivala izravno znanje/spoznaju o Osjećajima i drugačiju percepciju svijeta. Zbog toga bi i doživljaj stvarnosti bio drugačiji – bilo bi manje razloga za reaktivnost utemeljenu na emocijama i djelovanje utemeljeno na Osjećajima. Treba li uopće naglašavati autentičnost takvog djelovanja i spominjati da su Osjećaji autentični za razliku od uvjetovanosti i ukalupljenosti emocija? Zbog autentičnosti Osjećaja oni podrazumijevaju mir, odsustvo naboja/polariteta i ne zahtijevaju bilo kakve potvrde (“Jesam li istinit?”, “Postojim li stvarno?”). Nasuprot tomu, postoje emocije koje su uvjetovane usporedbom koju sebi i drugima nabijamo “na nos” jer traže potvrdu svoga postojanja.
Pomak u svjesnosti (iz autopilotova intelekta u Intelekt Bića/duše) za sobom povlači pomak u osjećajnosti (iz emocija u Osjećaje). To bi u krajnjem slučaju moglo dovesti do bezemocionalnosti koja bi se egu/selfu mogla činiti zastrašujuće, upravo poput ideje da ostane bez svog “zdravog razuma/pameti” jer ne želi prihvatiti mogućnost postojanja svjesne pozicije izvan ego-svijesti. Budući da emocije i Osjećaje smatram dvjema različitim, iako povezanim pojavama, spomenuta bezemocionalost ne znači bezosjećajnost – naprotiv, smatram da što su emocije manje prisutne to ćemo biti u boljem kontaktu s našim Osjećajima i Bićem/dušom koji će se očitovati i u našem djelovanju. Ovo zvuči pomalo paradoksalno s obzirom na to da nam je za percipiranje Osjećaja potrebna određena emocija. Riječ je o paradoksu koji se odnosi i na svjesnost nesvjesnog, jer kako biti svjestan bez ego-svijesti i kako biti osjećajan bez emocija? Odgovor na ovo ne možemo tražiti u uobičajenoj (ego) svijesti, što je luksuz koji po svom proglasu ne bi smjeli priuštiti ni dobronamjerni sekularni humanisti.
Osjećajnost beba
Svjesnost odrasle osobe kod koje je razvijen Um, a ego/self je zasjeo “za kormilo” uzima se kao polazište u iznošenju pretpostavke da su emocije tuđe, stečene i lažne, tj. neautentične. Rečeno je da emocije ovise o sadržajima Uma i ega/selfa koji ih proživljava. Što to znači u slučaju djece, osobito beba? Može li se reći da bebe nemaju emocije jer im se nije razvio Um ni ego/self?
