S obzirom na sve dosad rečeno, na emocije bi se moglo gledati i kao na svojevrsni most između nevidljive (Astralno i Eterično tijelo) i vidljive domene (fizičko tijelo) ljudskog bića. Zbog toga, ali i zbog pretpostavke da emocije podrazumijevaju postojanje Bića/duše, nije teško zaključiti kakav je značaj emocijama pridavala vladajuća znanost i filozofija uma. Potkrijepit ću to riječima Antonia Damasia koji kaže da je, iako su Darwin, James i Freud krajem 19. stoljeća opširno pisali o različitim aspektima emocija dajući im privilegirani položaj u znanstvenom diskursu, neuroznanost i kognitivna znanost tijekom cijelog 20. stoljeća sve do danas hladno ignorirala (Damasio, 1999., 37)Damasio, A. R. (1999.), The Feeling of What Happens – Body and Emotion in the Making of Consciousness, New York, Harcourt Brace.
Smatram da hladno ignoriranje prvenstveno možemo zahvaliti biheviorističkom svjetonazoru koji je poharao psihologiju pokušavajući je svesti na racionalna objašnjenja (opravdanja) ljudskog ponašanja. Ironično je da bi se za znanost koja insistira na racionalnom moglo reći da uopće nema racionalan stav o emocijama, koje se izravno ili neizravno doživljavaju iracionalnima, a to znanstveni stav o emocijama čini – emocionalnim! To prvenstveno mislim zato što je iracionalno (i neznanstveno) zanemarivati bilo koju manifestiranu pojavu – emocije su vrlo realne, mogu se proučavati i njihovo omalovažavanje govori o obrambenom stavu onih koji sebe i svoje redukcionističke teorije nisu htjeli kompromitirati pa su emocije jednostavno ignorirali (kao što je već rečeno, svjesnost nije imala ništa bolji tretman u biheviorističkom svijetu). U stvari, ignoriranjem emocija željelo se izbjeći emocionalno stanje neugode! S druge strane, za znanstvenike koji su skloni preuveličavanju značaja emocija i koji ih smatraju temeljem ljudske različitosti u odnosu na druga živa bića (vidi npr. Gross, 2010., 144)Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education također se može reći da su iracionalni jer umanjuju upravo važnost našeg razuma.
Nadalje, ironično je da se ponašanje utemeljeno na emocijama naziva iracionalnim i da se emocije koje izranjaju iz tzv. nesvjesnoga proglašavaju glavnim krivcem za takvo nepoželjno ponašanje. Smatram da iza svakog iracionalnog ponašanja postoji racionalno razmišljanje u domeni ego-svijesti. Zbog toga smatram da bi prije same osude valjalo razmisliti o tome je li ego-svijest sudjelovala u stvaranju/pohrani sadržaja koji će biti nesvjesni. Ovdje nije nužno riječ o autopilotu same osobe. To može biti i tuđi, vanjski autopilot koji je sudjelovao u procesu programiranja (8. poglavlje) kod kojega druga osoba nametanjem svog autoriteta uspijeva preskočiti “kritički faktor” i u nečiji Um implantirati program kojega autopilot osobe nužno nije svjestan ili pak još uopće nije formiran ako govorimo o maloj djeci. Programiranje/sugeriranje prvenstveno je racionalan čin bez obzira na krajnju namjeru (dobru ili malicioznu).
Neki od tako utisnutih sadržaja dobit će svoje poveznice s tzv. nesvjesnim (Amebe ili Jungovi kompleksi), a neki drugi s našim “gostima”, psihičkim parazitima ili entitetima/nakačenjima koji će takve sadržaje Uma iskoristiti za pobuđivanje emocija.
* * *
U obzir treba uzeti i to da je percepcija temeljena na ego-svijesti znatno ograničena u poimanju vremena koje ponekad smatra i četvrtom prostornom dimenzijom (4. poglavlje). Teško je reći je li vrijeme kvalitativno zaista drugačija dimenzija od tri prostorne dimenzije ili se ta razlika svodi na ograničenost ego-svijesti. Kad bismo poimanje prostornih dimenzija sveli na naše poimanje vremena vrlo brzo bismo shvatili koliko je to smiješno. Zamislite da recimo promatrajući žicu duljine 30 cm ne vidite (jer to niste u stanju) svih 30 cm već je samo možete percipirati milimetar po milimetar. Drugi bi se milimetar činio nepojmljivim kada biste promatrali prvi milimetar i tako dalje. Ako za primjer uzmemo žicu dugačku 30 km, bez obzira na to što je ne možemo vidjeti u cijelosti, njezino će poimanje i dalje biti “cjelovito” unutar vidnog polja. Ego-svijest nije u stanju “cjelovito” percipirati vrijeme pa lako zaboravljamo da smo prije deset godina svjesno učinili nešto na čemu se temelje naše sadašnje emocionalne reakcije i iracionalna ponašanja. Ego-svijesti još je teže pojmiti (u čemu joj uvelike pomaže znanstvena i vjerska indoktrinacija) da neke emocije i “iracionalnosti” datiraju iz nekog drugog “vremena” ako kao referentnu točku uzmemo trenutak rođenja ili, ako želite, začeća.
Ego-svijest podatke obrađuje na način na koji doživljava vrijeme – na sekvencijalan način (što vjerojatno ukazuje na razlog zbog kojega dimenziju vremena ne uspijevamo drugačije percipirati!). “Sekvencijalna percepcija” vremena vjerojatno je još jedan važan razlog zašto neka ponašanja proglašavamo iracionalnim. Zato što jednostavno nismo svjesni, ne uzimamo u obzir kako okolina svojim pobudama utječe na pojavu određenih emocija. Te pobude kvantitetom i brzinom promjene uvelike premašuju kapacitete sekvencijalne svjesne obrade što nas vraća na već spomenutu pretpostavku o prelijevanju u tzv. nesvjesno. Manipuliranje okruženjem u kojem se istraživao emocionalni odziv upravo čini okosnicu mnogih znanstvenih istraživanja. Tako dobiveni rezultati lako su se mogli iskoristiti za potvrdu polazne pretpostavke da su emocije iracionalne.
