Kada se paradoks prepozna, osim pokušaja prebacivanja loptice na drugu stranu koje mogu pratiti i fanatični ispadi, postoji druga mogućnost – razmatranje da se postojeći okviri prošire ili eventualno napuste ako je ta mogućnost već iscrpljena. Praktičarima prve opcije to može djelovati kao opasan eksperiment, a svoje strahovanje o gubitku stečenog ugleda i ostalih pogodnosti na van će projicirati kao “kraj svijeta” što gotovo neizbježno uključuje podsjećanje na “mračna prošla vremena” (ovo je samo po sebi znakovito jer pobjednici straše i prijete onime što su pobjednici napisali!). Kada bi takvo upozorenje i predstavljalo izraz njihova altruizma, valja podsjetiti da je altruizam za vladajuću znanost samo još jedan paradoks pa ga “fanatici” koji ne žele preskočiti materijalističku ogradu dovode u pitanje.

Pretpostavimo da, bez obzira na indoktrinaciju materijalističkim programima, takvi fanatici ipak nemaju maliciozne pobude da iskrivljuju proučavanje altruizma ili da ga omalovažavaju. U tom bi slučaju već i površan uvid u znanstvena istraživanja i teorije o altruizmu pokazao da postoji suštinsko nerazumijevanje ove pojave. Smatram da se u njima altruizam ignorantno i ponegdje arogantno poistovjećuje s trgovanjem – tom vrlo značajnom osobinom ega/selfa koja je praktična posljedica potrebe za kvantifikacijom proizašla iz osnovnih mehanizama usporedbe i sumnje (8. poglavlje).

Altruizam po definiciji potkopava same temelje vjerovanja o prirodnoj selekciji i predstavlja stvarnu opasnost za “održivi razvoj” te središnje dogme o živim bićima. To je uočio i sam Darwin koji je altruizam nazvao “krajnje upitnim” (Darwin, 1871./2007., 125)Darwin, C. (1871./2007.), The Descent of Man – The Concise Edition, Plume. S obzirom na to da je apsolutizacija njegove teorije predstavljala suho zlato za razvoj manipulacije i degeneracije kojoj danas svjedočimo, “problemu” se doskočilo tako što je altruizam prozvan paradoksom (engl. Altruism Paradox) za koji treba pronaći objašnjenje za to, prema kriterijima sebičnog (egocentričnog) pojedinca, strano i nerazumno ponašanje.

Riječ altruizam još je u 19. stoljeću upotrijebio Auguste Comte kako bi takvo ponašanje jasno odijelio od egoizma. Njegova sada već vremešna definicija dobila je modernije inačice. Daniel Batson predlaže definiciju “motivacijskog stanja kojemu je krajnji cilj povećanje tuđe dobrobiti” (Batson i Shaw, 1991.)Batson, C. D. i Shaw, L. L. (1991.), Evidence for Altruism – Toward a Pluralism of Prosocial Motives. U: Psychological Inquiry, 2(2):107-122. Sam spomen motivacije pomalo je obmanjujući jer je teško razlikovati motivaciju od neke vrste kalkulacije, bilo da je riječ o mogućem gubitku ili dobitku. Prema drugoj definiciji altruizam je prosocijalno ponašanje koje uključuje vlastito žrtvovanje bez prisustva bilo kakve “očite” vanjske nagrade (Gross, 2010., 466)Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education, što opet daje mogućnost kalkuliranja nekom “manje očitom” dobiti. Kako bi se opasnost altruizma neutralizirala, pojavile su se neke upravo zapanjujuće teorije.

Teorija o univerzalnom egoizmu postulira da su ljudi u osnovi sebični, a altruizam nemoguć. Ovo je bio i još uvijek jest dominantni etos društvenih znanosti uključujući psihologiju (Gross, 2010., 466)Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education.

Je li altruizam paradoksalan ili je ipak paradoksalan univerzalni egoizam? Kako osoba uopće može biti univerzalni egoist kada promicanjem vlastitog svjetonazora to prestaje biti (jer je to “za tuđe dobro”)? Naime, ako je njemu takav egoističan stav prihvatljiv i želi ga živjeti, onda bi trebao držati jezik za zubima i ne gledati tuđa posla, čak i ako su drugi skloni altruističkom žrtvovanju sebe.

Možda dosad najekstremnija zagovornica ideje o egoizmu je Ayn Rand koja svoj svjetonazor zove objektivizam. Objektivizmu bi sasvim dobro pristajao naziv ‘antialtruizam’. Altruizam je bio na stalnoj meti napada Rand i ona se je protiv njega borila kao da je riječ o bolesti, a ‘altruiste’ izjednačavala sa zvjeradi (vidi npr. Rand, 1964, 23)Rand, A. (1964.), The virtue of selfishness: a new concept of egoism, New York, Signet. Moralizirajući o svom doživljaju nemorala filozofijâ koje ga promiču, ističe: “altruizam smatra smrt svojim krajnjim ciljem i životnom vrijednošću” (Rand, 1988., 7)46.Rand, A. (1964.), The virtue of selfishness: a new concept of egoism, New York, Signet Nadalje, altruizam je za nju oličenje zla, altruistički je moral fašistički, nacistički i komunistički, a u njemu nalazi izvor svih problema SAD-a. Rand je užasnuta altruizmom, kao da je preventivno djelovala kako se ta “misticizmom opravdana” (Rand, 1988., 5)Rand, A. (1988.), H. Binswanger (ur.), The Ayn Rand Lexicon – Objectivism from A to Z, Plume pošast ne bi uspjela namnožiti i dovesti u pitanje njezine “životne vrijednosti”.