Home A. Risi: Svjetlost ne stvara sjenu 5. Stvarnost onkraj dualnosti
5. Stvarnost onkraj dualnosti
Autor: Denis
Subota, 28.04.2012. 09:30

Ono što je izneseno u 1. dijelu otvara mnoga pitanja. Koji je od raznih svjetonazora ispravan? Zašto različita gledišta, koja sva u početku izgledaju istinito, vode do tako proturječnih zaključaka?

Materijalizam, holizam, dualizam i monizam – svi ti svjetonazori djelimice zvuče različito ili čak suprotstavljeno i neprijateljski, no oni ipak nisu zaista različiti jer donose slične "plodove". Razlog tome je što oni, simbolički govoreći, pokušavaju svjetlost definirati iz sjene, što neminovno vodi do sličnih poluistina prepoznatljivih po tome što je uvijek riječ o opravdavanju vlastitih postupaka i ego-struktura, bilo to u ime Boga i Isusa, Lucifera, znanstvene spoznaje, napretka, mira, sigurnosti, itd.

Unatoč – ili upravo zbog – svih tih opravdavanja, čovječanstvo je već duže vrijeme zarobljeno u paklenom krugu. Neki problemi se rješavaju, neki drugi dolaze, a ti novi nisu ništa manji od prethodnih, samo su sad još postali globalni.

Po plodovima može se prepoznati da "prosvijetljeni" vođe iza i ispred kulisa nisu zaista u svjetlosti. Koliko se u tom pogledu promijenilo u posljednjih dvije tisuće godina?

"Slijepi su vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti." (Mt 15, 14)

Poslovični slijepac živi u tami i nema iskustvo svjetlosti. Kako će onda on opisati svjetlost? Postoji puno životnih iskustava koja se mogu shvatiti samo ako su osobno proživljena, npr. zaljubljenost, ljubav, bol, tuga ... Na sličan način "svjetlost" se može shvatiti samo ako se osobno vidi i doživi.

Upravo ta viša dimenzija božanske stvarnosti nedostaje ne­svi­jet­lim silama, inače ne bi ni bili u tami. Ako uopće vjeruju da onkraj tame postoji nešto kao svjetlost (nešto apsolutno), onda je to za njih tek jedna teoretska, simbolična ili misaona predodžba izvedena iz ograničenog, od svjetlosti odvojenog načina gledanja. I to je uvijek obrnuti odnos, jer svjetlost ne ovisi o tami. Svjetlost je nešto posve drukčije od svih oblika tame.

Svjetlost i tama – savršena simbolika

Svjetlost nikad nije produkt tame. Svjetlost ne stvara sjenu, a sjena ne stvara svjetlost. Samo onda kad se nešto postavi nasuprot svjetlosti, na ograničenom području – tamo gdje je svjetlost zaklonjena – stvara se sjena. Sama svjetlost nije umanjena ni dotaknuta tom sjenom. Ali samo oni koji su u svjetlosti sposobni su uvidjeti što stoji nasuprot svjetlosti i stvara sjenu.

Podsjetimo se što treba biti opisano simbolikom svjetlosti i sjene: svjetlost vrijedi za stvarnost, Apsolut, za nepodijeljeno i nedjeljivo, za jedinstvo. Sjena vrijedi za Relativno, podijeljeno i odvojeno, za dvojstvo. Stvaranje nam daje savršenu simboliku, jer se ničim kao svjetlošću i sjenom ne mogu tako dobro predočiti karakter i međuodnos "apsolutnog" i "relativnog", gdje sjena može postojati u svim nijansama, od polusjene do "tame" kao posebnog oblika sjene u izoliranom obliku.

Svjetlost i sjena simboliziraju apsolutno i relativno. Stoga je važno najprije definirati te pojmove.

Apsolutno, apsolutističko i relativno

Ljudi većinom osjećaju instinktivnu odbojnost prema riječi apsolutno. To je razumljivo obzirom da je upravo u ime "apsolutnog" izazvano nevjerojatno puno nesreće. Što sve već nije apsolutizirano: sveti spisi i Božja imena, svakakve ideologije, načini vladanja, i ne najzadnje – materija i ego.

Prvobitno značenje te riječi pokazuje, međutim, da su apsolutno i apsolutizirano različiti koliko i svjetlost i tama.

Apsolutno doslovno znači "neovisno, neograničeno", a također i "bezuvjetno" (u smislu: neovisno o uvjetovanostima/relativnostima), izvedeno iz latinske riječi absolutus ("odvojen, nevezan, potpun, konačan"), participa perfekta od absolvere, "odvojiti, razvezati", također i "obaviti, okončati", te "činiti potpunim, završiti".

Relativno doslovno znači "ovisno; ono što stoji u relaciji; ono što sebe definira u odnosu na drugo; ovisno o uvjetovanostima", od latinske riječi relatus, particip perfekta od referre, "prenositi; iz­vi­je­sti­ti; obavijestiti (referirati); na nešto se odnositi".

Dakle, apsolutno je istovremeno "ono što je neovisno o relativnome" i "ono što u sebe uključuje sve relativno". Sa svoje strane, sve relativno ima posredan ili neposredan odnos prema apsolutnom i svoj pravi smisao nalazi samo u tom odnosu.



 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.