Ali, Bog nije samo Otac i Majka, on/ona je to samo iz viđenja "djece". U njihovom osobnom jedinstvu otac i majka su voleći i voljena, a Bog obuhvaća i te aspekte. Bog u sebi sjedinjuje muški i ženski aspekt i on je – kao apsolutna individualnost – jedinstvo dvojstva. To nije ništa apstraktno, već apsolutno individualno. U vedskom Božjem otkrivenju govori se o Radha-Krišna jedinstvu. Bog kao apsolutna individualnost na sanskrtu je poznat pod mnogim imenima, npr. Višnu, "sveprožimajući" (imanentna individualnost Boga u materiji), i Krišna, "sveprivlačni" (transcendentna individualnost Boga u duhovnom svijetu). Koja god imena i nazive primijenili, oni su uvijek izraz našeg nepodijeljenog, neodvojenog i vječnog (= individualnog) odnosa i povezanosti s apsolutnom individuom, Bogom.
Kad apsolutno ne bi bilo individualno, ne bi imalo ni svijesti, ni ljubavi, ni milosti, ni volje! ("Budi volja tvoja!" bila bi besmislena i apsurdna molitva, baš kao i sve druge. Marksizam je ovo zvao "Opijum za narod"). Stvarnost bi u konačnici bila bez ljubavi, bez milosti i bez volje. Upravo to tvrde od Boga odvraćeni materijalisti i monisti: "Univerzum" je učinak samoorganiziranog jedinstva energije bez plana, bez namjere, bez višeg cilja, "ništa osim slijepe, neumoljive ravnodušnosti".
Isusove riječi "Budi volja tvoja" pružaju sasvim drukčiji način i širinu gledanja, ali za to se mora imati svijest o apsolutnoj individualnosti Boga. U materijalističkom i ezoterijskom monizmu ne moli se "Budi volja tvoja", jer Bog u tim svjetonazorima nema volju. Bog je tu tek bezvoljno apstraktno jedinstvo materije (energije), bez svijesti i ljubavi. Stoga ni "ljubav prema Bogu" nije tema. Jedan monist ne može uistinu govoriti o "ljubavi", niti može uistinu moliti. On ne vidi neophodnost molitve ili bogosvjesne meditacije. Jedino što praktički za njega ima smisla su koristoljubive meditacije i vježbe kako bi se bolje "održao" u materiji.
Na sličan način argumentiraju predstavnici ateističke ezoterije: "Zašto bi se trebali moliti, i kome? Ne postoji Bog izvan nas, jer sve je jedno. Sam čovjek je Bog". (Ovo i nije potpuno neistinito, ali jest poluistinito. Nakon što se u 1. dijelu knjige pokazalo što znači kad neistinita polovica uzme prednost, ovdje je riječ o tome kako se djelomične istine mogu pravilno razumjeti, tako da se pokaže "polupuna", a ne više "poluprazna" istina.)
Sve je jedno – i različito
Ono što oživotvoruje materiju je i u relativnom i u apsolutnom individualno: nematerijalno, neprolazno, duhovno. To znači da smo mi u našem pra-svome, vječnom biću individualni, i da je Bog također individualnost, ali ne relativna nego apsolutna. Mi smo dijelovi Boga.
Kad ne bi bilo tako, stvarnost bi bila tek apstraktno jedinstvo na način kako ga tumači (ateistički) monizam: "Sve je jedno". Ovakvo viđenje vodi problematici objašnjenja dualnosti koju monizam pokušava riješiti tvrdeći kako je dualnost u konačnici nepostojeća, i kako je spoznaja tog nepostojanja "prosvjetljenje".
Ključ spoznaje individualnosti pokazuje u kojem je smislu sve jedno, a u kojem nije. Jer, apsolutno i relativno su istovremeno i jedno i različito. Dok god se promatra samo jedna od ovih dviju strana, zapada se u jednostranost poluistina. Ako se tvrdi da su apsolutno i relativno jedno, upada se u opasne vode ateističkog monizma. Ako se tvrdi kako su apsolutno i relativno samo različiti, to vodi dualizmu i dogmatizmu jer svaka strana pokušava svoj vlastiti (relativni) pogled prikazati kao apsolutan. Ovdje se pokazuje da spoznaja "Boga kao individualnosti" može zaživjeti na negativan način. Monoteističke religije su to kroz stoljeća i tisućljeća demonstrirale na puno načina, a čine to dijelom još i danas ...
Istovremeno bivanje istim i različitim relativnoga i apsolutnoga – odnosno cjeline i dijelova – može se predočiti analogijom Sunca i sunčevih zraka. Zrake i Sunce nedjeljivo su povezani. Nema Sunca bez zraka ni zraka bez Sunca. Ni jedna zraka ne može biti odsječena od Sunca. Svaka zraka je jedinstveni, neodvojivi, individualni dio svjetlosti. Na isti način smo mi, "dijelovi", povezani s Cjelinom, a istovremeno vječno individualni.
