Home A. Risi: Svjetlost ne stvara sjenu 4. Monizam: Potraga za jedinstvom
4. Monizam: Potraga za jedinstvom
Autor: Denis
Petak, 20.04.2012. 09:00

Dualizam apsolutizira dvojstvo (dualnost), što povlači opravdano pitanje je li apsolutna stvarnost dvojstvo ili jedinstvo. Egzistira li apsolutno zaista samo u dvije suprotnosti koje se bore, ne postoji li onkraj borbi sjena jedinstvo koje ove suprotnosti poništava?

Dvojstvo znači raskol i borbu, a jedinstvo harmoniju i mir, kraj dvojstva, kraj raskola. Ali, ako je Apsolutno (koje se može nazvati "Bog") jedinstvo, odakle dolazi zlo, raskoljeno? Kako se onda može objasniti dvojstvo duha i materije ili života i smrti? Ako je sve naposljetku jedinstvo (= sve je jedno), je li onda dvojstvo iluzija?

Budući da dualizam tvrdi kako je dvojstvo vječna, apsolutna stvarnost koja nikad ne može biti prevladana baš zato što je vječna i apsolutna, filozofi, ezoterici i znanstvenici tražili su zadovoljavajući odgovor. Ima li sve na svijetu, pa tako i dobro i zlo, dva uzroka ili samo jedan?

Intuitivno, čovjek je sklon vidjeti jedinstvo, a ne dvojstvo kao konačnu istinu. Stoga je prirodno što se uz dualizam formirao i monizam. Monizam, izveden iz grčke riječi monos ("jedan; sam; jedini") učenje je da sve postojeće naposljetku proizilazi iz jednog jedinog temelja postojanja; temelj svakog postojanja viđen je kao jedinstvo, kao djelovanje jednog jedinog principa.

Kao i svaki svjetonazor, i monizam je stepenica s koje se može poći u pozitivnom, Bogu posvećenom, ili negativnom, od Boga odvraćenom smjeru. Na filozofskom stepeništu, od materijalizma, holizma i dualizma, monizam predstavlja najvišu stepenicu. Što se čovjek više penje k istini, utoliko dublje može pasti. Monizam, upravo stoga što istini dolazi tako blizu, može dovesti do najekstremnijeg oblika poluistine, tako varljivo nalik "svjetlosti" da neki koji su od nje otpali smatraju kako su zaista "u svjetlosti", "prosvijetljeni" (lat. illuminatus). Ovaj trag vodi do najviše stepenice nesvjetlosnog svjetonazora, do vrha "svjetske piramide" – do jedne stepenice s koje je smjer svjetske povijesti dirigiran od početka Kali-yuge. Budući da ideologija ovih "prosvijetljenih" na varljiv i popularan način zvuči ezoterijski, ovdje u 4. poglavlju treba pobliže osvijetliti negativnu verziju monizma. U kontrastu s tim će pozitivna verzija monizma na jedan diferencirani način biti razumljiva, čak samorazumljiva, a također i tema "monizam" pojavit će se u novom svjetlu, naime u svjetlu koje je istinski monos i ne stvara sjenu.

Materijalistički i ezoterijski monizam

Monizam tvrdi da svijet u svom postojanju i nastanku naposljetku počiva na samo jednom prauzroku, jednoj supstanci i jednom principu – nasuprot dualizmu i pluralizmu prema kojima se bivanje pojašnjava s jednim ili više uzroka. Dok dualizam promatra "duh" i "materiju" kao dva odvojena, paralelna i nesjedinjujuća principa, monizam prihvaća jedan od tih dvaju principa kojeg označuje kao "uzrok svega". U skladu s tim postoje dva temeljna oblika monizma koji su doduše suprotstavljeni, ali u praktičnim zaključcima vrlo nalikuju.
Negativno usmjereni, oba oblika vode, unatoč prividnoj suprotstav­lje­no­sti, istim posljedicama, samo iz dva različita pravca.

U jednom obliku monizma materija je jedini princip svega bivanja. To je već opisani materijalizam. Dualizam se u ovom pravcu razmišljanja održao time što je sve duhovno interpretirao kao funkciju organske materije. Sukladno tome, razlikovanje "dobra" i "zla" smatra se često subjektivnom funkcijom materijalistički definiranog duha; u samom prauzroku, u jedinstvu materije, u "Univerzumu" ne postoje dobro i zlo, već samo neutralna energija koja neumoljivo funkcionira prema svojim vlastitim zakonima; stoga je nužan općeprihvaćeni katalog pravila ponašanja (etike) koji ravna suživotom pojedinih dijelova.

U drugom obliku monizma je duh jedini princip bivanja. Već u staroj Grčkoj bilo je filozofa koji su govorili "Sve je duh", npr. Anaksagora i Pitagora, u određenom smislu također i Sokrat i Platon. Posljednji su naučavali da iza svakog materijalnog pojavnog oblika (grč. phaenomenon) djeluje duhovna pozadina (grč. noumenon, od "nous", "duh", "duhovna snaga") iz koje nastaju prototipi ili "ideje"* koji formiraju materiju. U skladu s tim, taj je filozofski pogled u povijesti filozofije – s ponešto krivim razumijevanjem – nazvan idealizam ili spiritualizam. Mogao bi se nazvati i holističkim ili ezoterijskim mo­niz­mom, jer se ovdje ne zastupa materijalistički monizam, već "cjeloviti", u čijoj slici svijeta imaju mjesto i duhovni i metafizički principi, kao npr. zakoni karme i rezonancije.

U današnje vrijeme su se ove dvije forme monizma u mnogočemu približile, jer se i u materijalističkoj znanosti, prije svega kvantnoj fizici, došlo do spoznaje da je svijest energija i da je materija također energija. Po toj logici naposljetku nema razlike između svijesti, duha i materije, jer je sve energija. Materijalistički monizam danas ne tvrdi samo "sve je materija", nego i "sve je energija". U ovoj spoznaji presijecaju se materijalistički i ezoterijski monizam koji tvrdi "sve je duh". Ali, što je "duh"? Duh je energija – upravo kao i materija! Ovdje se monizam očito vrti u krug.

* ^Ideja: od grč. eidos, "duhovna slika; ono što je iznutra primljeno i pre­poz­na­to".


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.