Home A. Risi: Svjetlost ne stvara sjenu 3. Dualizam: Borbe sjene u religiji i ezoteriji
3. Dualizam: Borbe sjene u religiji i ezoteriji
Autor: Denis
Petak, 20.04.2012. 09:00

Od početka sadašnjeg doba (Kali-yuge) čovjek živi u intenziviranoj "zgusnutosti" i nalazi se u konfrontaciji s problematikom nesavladivog raskola svog bivanja: duh i materija, duša i tijelo, život i smrt. Čovjek je uvučen u dvojstvo (dualnost) koje predstavlja dvostruko polje napetosti. Što su duh i materija? Duša i tijelo? Kod ovih egzistencijalnih pitanja rasplamsavaju se temperamenti i dijele duhovi: postoje li dva svijeta, jedan duha i jedan materije? Ako jesu, u kakvom su odnosu ti svjetovi? Suprotstavljeni i međusobno isključujući, kao svjetlost i tama? Ili cjeloviti, međusobno se nadopunjujući, kao dva pola koja se međusobno uvjetuju?

Nitko ne sumnja u postojanje tih dvaju fenomena, duha i materije. Pitanje je, kakav je njihov međuodnos i kako bi se mogli objasniti. Jedan od najčešćih odgovora je dualizam: učenje da su svijet i svjetska povijest određeni dvama temeljno različitim silama, duhom i materijom, "idejom" (grčki: eidos) i shemom, vječnošću i prolaznošću, Bogom i svijetom, dobrim i zlom. Dualizmom smo, nakon materijalizma i holizma, dospjeli na treću stepenicu filozofskog stepeništa.

Dualistički svjetonazor tvrdi: U pozadini materijalnoga, promjenjivoga postojanja postoji duhovno, nepromjenjivo bivanje. Po njemu, čovjek ima prolazno tijelo i neprolazan duh. Sa svojim duhom čovjek je dio duhovnog, vječnog svijeta. Sa svojim tijelom dio je ograničenog svijeta, te je tijelom podređen granicama materijalnoga. Tijelo sprječava čovjeka da sebe prepozna kao duhovno biće. Za duhovna bića tijelo je zatvor iz kojeg "oslobođenje" ili "izbavljenje" jamči tek smrt.

Dualistički gnosticizam

Premda je fizičko tijelo određeno i prolazno, ono nam je ipak najbliže i najdostupnije. Prema dualizmu, tijelo je za duh stalna opasnost, jer ga privlači putenošću kojom ga zavodi da se veže za prolazno i nesavršeno. Tjelesno je loše i nije po volji Boga, duhovno je dobro i vodi k Bogu. Je li putenost koja nas drži daleko od Boga i duha zamka ili čak djelo zla?

U dualističkom načinu razmišljanja ovo pitanje se samo nameće i na njega treba biti odgovoreno s Da. Da je radikalno i beskompromisno iskazano u dualističkom gnosticizmu*, prema čijem je učenju razdor između duha i materije nepomirljiv. Te suprotnosti su nespojive kao svjetlost i tama. Postoji samo ili-ili. Ili svjetlost, ili tama. Bog je gospodar svjetlosti, a protivnik je gospodar tame, kojeg će u konačnoj bici pobijediti svjetlost. Bog je gospodar Kraljevstva Božjeg koje nije od ovog svijeta. Gospodar carstva materije je Sotona, apsolutno Zlo, koji se stoga naziva i "Knez ovoga svijeta". Kao takav on je tvorac materijalnoga tijela, mamca koji djecu Božju vodi na pogrešan put. Duša je djelo ("dijete") Božje, tijelo je djelo Vraga.

Dualistički gnostici, primjerice katari, isticali su se nepo­ko­leb­lji­vom neustrašivošću. Za njih je smrt bila izbavljenje iz okova materije, zato se nisu dali zastrašiti kad ih je napala vojska crkvene Inkvizicije koja ih je mučila na najgore načine. Rečeno je da su neki čak i pjevajući odlazili u smrt.

"Heretici" su sebe vidjeli kao istinsku djecu Božju, a predstavnike Crkve kao predstavnike Vraga na koje je i sam Krist upozorio: "Mnogi će doći u moje ime ..." Radije su pristali da ih ubiju nego ulaziti u kompromise s "lažnim kršćanima" zainteresiranima za svjetovnu moć. Izglednu smrt nisu vidjeli kao kaznu ili strahotu, nego kao mogućnost "prevariti" Vraga, jer je on, slao svoje predstavnike da ih pobiju, bio prisiljen osloboditi ih svog vlastitog djela – "tijela" i svijeta materije. Ovakva dualistička vjera razlog je što se "heretici" kroz stoljeća nisu dali zaplašiti nikakvim progonima i đavolskim bestijalnostima.

Zašto su gnostički kršćani u očima Crkve bili heretici, vidjet će se dalje u knjizi.

 

* ^Gnoza: grč. "znanje; spoznaja; uvid", srodna sanskrtskoj istoznačnici jnana. Gnoza vidi sebe kao zlatni srednji put između dogmatskih vjera i agnostičkih istraživanja i filozofije, kao vezu pistisa i sophie, vjere i mudrosti, jer čovjek uistinu može znati samo ono što sam prepoznaje i vjeruje da je istinito. "Gnostičko" je zajednički pojam za sve ono što se bavi spoznajom Boga i stvarnosti, kako mistički, tako i filozofski i vjerski. Kad se gnoza formulira i institucionalizira, odnosno ideologizira, postaje "gnos­ti­ci­zam" – zadani mistično-religiozni ili duhovnoznanstveni način gledanja koji se može učiti i proučavati, što, međutim, samo po sebi ne jamči "gnozu".


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.