"Srest ćete nas u ovoj knjizi uvijek iznova na našem maršu bez skretanja kroz Arhipelag, šutljivu procesiju s nevidljivim svijećama. Neki padnu pokošeni strojnicama, sljedeći zauzimaju njihova mjesta i nastavljaju taj put dalje. Duhovna snaga kakvu 20. stoljeće ne poznaje!"

"Spoznajmo istinu: Na ovom velikom križanju, na ovom raskrižju duša, najveći dio nije skrenuo na pravu stranu. Nažalost, najveći dio nije. Srećom, oni koji jesu, nisu tek pojedinci. Mnogo ih je koji su izabrali ovaj put. Ali oni se ne ozivaju. Mora se pobliže pogledati da bi se njih vidjelo."

Aleksandar Solženjicin govori da su oni koji su izabrali "ovaj put" doživjeli čak neku vrstu transformacije. Na početku četvrtog dijela, Duša i bodljikava žica, on stavlja (bez komentara) iznenađujući citat – iz Biblije (I Kor 15, 51): "Vidite, reći ću vam tajnu: nećemo svi umrijeti, nego ćemo se izmijeniti".

"I zapravo tek ovdje – tek ovdje! – trebalo bi započeti ovo naše poglavlje. Moralo se pojaviti takvo treperavo svjetlo koje će se vremenom uzdići kao oreol duše logoraša, odnosno zatočenika u samici. Žurbi života tako potpuno otrgnut, da je i samo mjerenje proteklih minuta postalo intiman doticaj sa Svime, nađe se zarobljenik u samici očišćen od svih polovičnosti koje su ga u prijašnjem životu mučno obavijale, i magla se povlači [...]"

"U logoru je to drugačije nego vani. Vani je svatko potaknut da svoju osobnost istakne i izrazi vanjštinom. Nasuprot tome, u zatočeništvu su svi depersonalizirani – istim šišanjem, istim brijanjem, istim kapama i istim logorskim jaknama. Duhovni izraz nastao je vjetrom, žarom sunca, prljavštinom i teškim radom. Potrebna je određena praksa kako bi se kroz obezvrijeđenu, depersonaliziranu ljušturu mogla nazrijeti svjetlost duše."

"Vjernici su molili i izbavljenje iz kaosa polagali u Božje ruke. Kao i uvijek, oni su bili najuravnoteženiji."

Pročišćenje: Što je zaista važno u životu? I ono najgore mora imati smisao. Solženjicin, premda dijete ateističkog komunizma, osjeća ovu istinu s nepokolebljivom uvjerenošću, i on zna da taj smisao ne opravdava zlo, jer ono upravo ne želi da ljudi prepoznaju smisao onkraj materijalnog sistema: "Naravno, nije se mislilo na naše duše kad se Arhipelag podizao iz tla. Ipak, da li zaista u logoru nema nade za opstanak? / Još više: Da li se u logoru duša zaista ne može uzdići?"

Ipak, uzdizanje duše je moguće, a Solženjicin nam pokazuje kako je to moguće čak i kod – ili baš zbog? – konfrontacije sa zlim. On je to spoznao, zahvalan je i zato im oprašta. On može razlikovati bez suđenja:

"Još i danas, bez ikakve navale bijesa i zlovolje, mi čuvamo u našim kroz desetljeća omekšalim srcima ovaj sigurni utisak: o niskim, zlim, nečasnim i – vjerojatno – pomućenim ljudima."

"Svi pisci koji pišu o zatvoru, a da nisu u njemu sjedili, smatraju svojom dužnošću pokazati suosjećanje za zatočene, a zatvor prokleti. Ja sam tamo sjedio dovoljno dugo, tamo je moja duša odrasla. Ponavljam nepokolebljivo:

Budi blagoslovljen, zatvore, što si došao u moj život!

(A iz grobova stiže mi odgovor: Tebi je to lako reći, ti si ostao na životu!)"

Put pročišćenja nije izabran od mnogih, pa ipak je taj od nekolicine izabran put onaj koji cijelom događaju može dati smisao. Upravo zato što je ono ubilačko i ponižavajuće bilo tako ekstremno, pronalaženje smisla moglo se pojaviti na tako jedinstven način kakav se inače rijetko sreće u ljudskoj povijesti. (Pronalaženje smisla postiže se stalno, ne samo u ratovima i zatvorima, nego i kroz meditaciju, hodočašća, otkrivenja i druge "nenormalne" situacije.)

Nakon četiri godine logora Solženjicin se nakratko pridružio slobodnim ljudima, jer je premješten u drugi logor gdje je smio, u pratnji samo dva čuvara, koristiti normalnu željeznicu. Ono što je doživio za njega je bilo poput šoka. Ovdje, u vlaku, prisluškivao je "čudne i ništavne razgovore: kako je neku ženu istukao ili napustio muž; svekrva se, tko zna zašto, posvađala s nevjestom; susjed je potrošio previše struje [...]. Sve čuješ – i odjednom ti preko leđa krene kiša odreknuća: sad tako jasno vidiš pravu mjeru stvari u Svemiru! Mjeru svih slabosti i strasti! A grešnicima oko tebe nije dano da to prepoznaju. Istinski živ, zaista živ, jesi samo ti, bestjelesan, a ovi ovdje u zabludi vjeruju da su živi [...] Braćo! Ljudi! Zašto je vama poklonjen život?"