Deistička kriva postavka automatski vodi k monističkom ego-opravdavanju, što je u ovom povijesnom razdoblju demonstrirano u ekstremnom obliku. Tko svjetlost hoće definirati iz tame, na kraju mora doći do zaključka da je svjetlost odsutnost tame; stoga prosvijetljeni smiju činiti sve kako bi tamu – "državne neprijatelje", "kontrarevolucionare" – odstranili, jer to služi višem dobru za svih; naposljetku bi bila samo jedna ideologija, pa bi vladao red i mir. A to bi bila pobjeda svjetlosti ...
Ovaj program jasno se vidi iz jednog Lenjinovog pisma kojeg citira Solženjicin:**
"[Mi moramo] postaviti tezu koja motivira bit i opravdanje terora, njegovu neophodnost i njegove granice. Sudstvo ne treba odstraniti teror – to obećati bila bi samoobmana i prijevara – već ga principijelno, jasno, bez greške i bez maske obrazložiti i zakonski utvrditi. Formulacija mora biti najšira moguća, jer samo revolucionarna, istinska svijest i revolucionarna savjest određuju uvjete za viši ili manji raspon primjene u praksi.
S komunističkim pozdravom,
Lenjin."
Ne čudi, dakle, da je Lenjin mirne savjesti mogao poticati provođenje "bespoštednog masovnog terorizma" i pri tome smatrati da je takvo ugnjetavanje "tako relativno laka, jednostavna i prirodna stvar koja će koštati puno manje krvi [...], koje će čovječanstvo lakše podnijeti" nego prijašnje carsko ugnjetavanje većine.***
U skladu s tim, u jednom paragrafu novog zakona se kaže: "Sud je organ klasne borbe radnika, koji je utemeljen radi borbe protiv njihovih neprijatelja." A tko je neprijatelj, određeno je od samog suda; to se da odrediti isključivo "interesima revolucije". Takvom ideologijom sve se da opravdati, a u danoj povijesnoj epohi zaista i jest opravdano sve što je služilo ideološkoj moći ili ju je tek demonstriralo.
"Sve pripada moći – i ona će uzeti ono što smatra neophodnim."
Najteža životna kušnja. Uhićenje i saslušanje slijedile su duge godine u zatvoru ili radnom logoru, u samici, ili baš naprotiv: čovjek nikada nije sam, dan i noć, nikada, čak ni na zahodu. Uvijek obeščašćen, uznemiravan i ponižavan, pothranjen i izložen elementarnim nepogodama. Vlastitoj obitelji i domovini otet. I sve to nevin, zato što ga je osudila đavolska nadmoćnost kojoj ljudski život nije od nikakve vrijednosti.
"Ni obrazovanje ni odgoj nisu nam ni najmanje pomogli da se pripremimo za najtežu životnu kušnju: uhićenju zbog ničega, saslušanju o ničemu."
Kod mnogih unesrećenih ove neljudske okolnosti stvorile su "ravnodušnost", u kojoj su "svi osjećaji otupili". "Među njima je najrašireniji i duboko ukorijenjeni pogled na svijet – fatalizam."
Iz te ravnodušnosti, mnogi zatočenici postali su bezobzirni, hladno egoistični, brutalni, lažljivi, podli ...
"U logoru se planiralo i uspostavljalo podrivanje. Ali to ne znači da su uspjeli slomiti svakoga."
Postojali su također i izuzeci, a oni su (velikom većinom) bili bezimeni heroji i sveci, koji nisu dali da ih se tako naziva. Oni su ostali vjerni svojoj istinoljubivosti i savjesti, i radije su se dali uhititi i obeščastiti nego izdati sebe i Boga:
| ** | ^Srpski prijevod "Arhipelaga" Vidaka Rajkovića iz 1973. (jedini na prostorima bivše Jugoslavije) ne sadrži ovaj i još neke citate navedene u ovoj knjizi. Jedino moguće objašnjenje je da je prijevod cenzuriran (prim. prev.). |
| *** | ^Što ovo "relativno lako" ugnjetavanje praktički znači, pokazuje procijenjeni broj žrtava koje su izgubile život mučenjima, smaknućima ili u konc-logorima od Oktobarske revolucije do 1959., naime oko 65 milijuna ljudi. |
