U drugom tomu slijedi treći dio, Rad i istrebljenje, i četvrti, Duša i bodljikava žica. U Radu i istrebljenju opisan je život u kaznenim logorima: dolazak u logor, nečovječni uvjeti zbog okoliša, hladnoće i logorskih zapovjednika, borbu za vlast među samim zatočenicima, zatupljivanje, svakodnevicu, položaj žena u logoru: "Samo očita starost ili očita ružnoća nudile su ženi zaštitu – ništa drugo. Lijepo lice bilo je prokletstvo."

Četvrti dio, Duša i bodljikava žica, neposredno zahvaća u ono što je naznačeno pod naslovom Vječito gibanje, naime "poglavlje o velikoj opoziciji duše i rešetaka". Ovdje, u duhovnoj dimenziji, više nije riječ o fizičkom preživljavanju ili smrti, već o duhovnom preživljavanju. Tako naslovi prva dva poglavlja glase: "Pročišćenje", "... ili uništenje".

Biti ili ne biti.

Ovo egzistencijalno pitanje koje svaku objektivnu distancu povjesničara munjevito pretapa u osobnu pogođenost, kao i Solženjicinova osobna interpretacija, daju trilogiji Arhipelag GULAG bezvremenu vrijednost. "Arhipelag GULAG nije knjiga o nečem prošlom, već o nečem sadašnjem što i dalje postoji", piše sam Solženjicin u popratnom tekstu 3. toma.

 

Vanjska situacija: uhićenja nevinih. Što je uistinu važno u životu? Zdravlje? Sloboda? Obitelj? Vlastit dom? Prijatelji? Slobodno vrijeme? Zanimanje? Siguran prihod? Sigurnost da se svaki dan ima što pojesti?

Svi ovi aspekti našeg života nesumnjivo su važni, ali ipak prolazni. Najkasnije smrću oni postaju prošlost. A milijuni ljudi sve ovo gube jednim udarcem, kada ih uhite ili odvedu u konc-logore. "Uhićenje! Neshvatljiva duševna potresenost kojom ne može svatko vladati i često nalazi spas u ludilu [...] Univerzum ima toliko mnogo centara koliko i živih bića koja u njemu žive. Svatko od nas je središte Svemira, a stvaranje se razbija u tisuće dijelova kad se začuje piskut 'vi ste uhićeni!'"

"Tako je s mnogima, ne samo samnom. Naše prvo zatočeničko nebo bili su crni, kotrljajući oblaci i crne, visoko šikljajuće erupcije, to je bilo nebo Pompeja, nebo prvih dana, jer uhićen nije bio netko nego ja, središte ovog svijeta."

Uhićenje se odvijalo uglavnom noću, u vidu iznenadnog napada s obeshrabrujućim pretresom kuće. Uhićenje se, dakako, nije događalo bez razloga. Dakle, morao se naći razlog – a i dokazni materijal. Većina nije pružala otpor vjerujući da bi to samo pogoršalo situaciju. U očaju, čvrsto su se hvatali nade da se radi o greški. No, ta nada nije dugo trajala.

"Desetljećima su se politička uhićenja kod nas isticala time što su grabljeni građani koji su bili nedužni – pa prema tome nisu bili pripremljeni na nikakav otpor." Kod onih koji su uhićivali riječ je bila "samo i jedino o tome da postignu potreban broj [uhićenja]".

Kako bi se uhićenja opravdala, uhićenici su nazivani "zločincima", "izdajnicima" i "kontrarevolucionarnim elementima", a nerijetko i "gamad", "insekti", "paraziti": nedužni građani, radnici, intelektualci, zadrugari, kućevlasnici, itd. Cilj je bio očit: obespravljenje i otuđenje, pri čemu su im se pripisivale npr. "monarhističke simpatije".

Daljnji cilj bio je "potpuno ukidanje religije", što je dovelo do masovnih uhićenja duhovnika, redovnika, redovnica i pripadnika vjerskih općina.

Sve ovo nazvano je "čistkom": "pretvorba najlošijeg ljudskog materijala u punovrijedne, aktivne i svjesne graditelje socijalizma". Svaki zatočenik logora označen je kao "vojnik socijalističke radne fronte".

Samo dva primjera: Žena s dvoje djece izgubila je svog supruga sredinom mjeseca, ali njegov bon za kruh nije odmah predala, već je i taj kruh pojela sa svojom djecom. Susjed ju je iz zavisti denuncirao. Žena je zbog "prijevare" osuđena na pet godina zatvora.

Jedan čovjek je uslijed bombardiranja izgubio kuću, ženu i djecu. Bonovi za kruh izgorjeli su s kućom. Iz straha se nije usudio podnijeti novi zahtjev za bonove, te je trinaest dana, do kraja mjeseca, živio bez kruha. Vlasti su ga osumnjičile da je zadržao bonove i osudile ga na tri godine zatvora.

A tko je jednom bio u zatvoru, bio je sumnjiv i mogao je u svako doba opet biti uhićen.

 

Saslušanja. Aleksandar Solženjicin započinje svoju knjigu na način koji čitatelja mami da ga slijedi u nadrealni svijet tame. Zajedno s njim proživljavamo uhićenje i privođenje u takozvani istražni zatvor. Tamo doznajemo kako se čovjeku slama volja: stvaranjem zbunjenosti i nesigurnosti, dugim i neizvjesnim boravkom u mučnim samicama, skidanjem do gola i potpunim poniženjem, a prije svega višednevnim nespavanjem. Zatočenici su bili pod prismotrom čuvara, i čim bi klonuli oni bi se izderali, iznenada udarali štapom ili nekim tvrdim predmetom u glavu. I tako danima, u kombinaciji s neposrednim fizičkim mučenjem: cipelama i toljagama po glavi, po zubima, po bubrezima, u stomak ili intimne dijelove.

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .