Kada je Sotona u pustinji pristupio Isusu i obećao mu vlast nad svijetom (Mt 4, 9), Isus je odgovorio: "Odlazi, Sotono!" To nije bio izraz mržnje ili straha, već ljubavi. Ovim jasno razlikujućim razgraničenjem Isus je svog protivnika oslobodio daljnjeg tereta grijeha, naime od toga da njega zavede. To je bilo savršenstvo slobodne volje (ljubavi) s odgovarajućom božanskom rezonancijom.

Isus nije sumnjao da bi Sotona bio u stanju dati mu izvanjsku vlast nad svijetom. To je on itekako mogao – a neki su njegovu ponudu rado prihvatili, govoreći "Zašto ne?" I ovdje se pokazuje kako se samo onaj koji poznaje duhovne aspekte života može oduprijeti ovakvom zavođenju i prividnoj moći.

Ne podleći utjecaju zahtijeva istinsku snagu, naime bezuvjetnu i neustrašivu ljubav. Ovo također vrijedi i za reagiranje. Jer zlo stalno agitira, konfrontirajući nas na Zemlji – i iznad Zemlje – s određenim situacijama. Te zadane situacije ne možemo uvijek odmah promijeniti, ali ih možemo prepoznati i ispravno reagirati: ne mržnjom, strahom ili fascinacijom, nego ljubavlju, oprostom i samorazgraničenjem (samozaštitom).

Oprostiti zlo znači da ne sudimo. Mi vidimo zlo ne samo kao zlo i ne govorimo tek tako "Ti si zao", jer time osobu reduciramo na "biti zao" i jačamo njegovu pogrešnu samoidentifikaciju.

Ono što osudimo i suzbijamo kao zlo, zapravo jačamo. Ako zlo susretnemo s ljubavlju i praštanjem, ono doživljava nešto posve nedualističko, naime ne puko proklinjanje zla ili strah od "moćno­ga". Oprost ne samo što nas same oslobađa karmičkih lanaca, već i na tamu djeluje kao zraka svjetlosti – čak i kad tama reagira agresijom i neprijateljstvom. No, zahvaljujući duhovnoj svijesti znamo da su ljubav i oprost jedino čime se postiže jedina istinska dobrobit – za nas ubrzo, a za sile tame "nešto kasnije". Jer, mi nismo jedini koji puštamo svjetlost da prodre u tamu. Velika vrata u svjetlost već su otvorena. "Evo, otvorio sam pred tobom vrata koja nitko zatvoriti ne može." (Otk 3, 8)

 

 

OD DVOSTRUKE PRISTRANOSTI
DO NEUTRALNOSTI I DUHOVNOSTI

Unutarnji i izvanjski mir mogu se pomutiti dvama oblicima jednostranosti: "previše" i "premalo". Oboje su izraz ega u dualističkim ekstremima.

Prvi ekstrem, "previše", vodi neutaživoj želji za više: više moći, više profita, više eksploatacije, više "istraživanja", više "napretka". Završava u zasljepljujućem ludilu moći u vidu imperijalističke arogancije, znanstveničke oholosti i "religijskom" misionarstvu. To je zrcaljenje arhetipske pobune 'Lucifera, koji je čak nebo želio poboljšati, a pri tome nije stvorio ništa drugo do sjenu.

Drugi ekstrem, "premalo", vodi sebičnoj ravnodušnosti – prema bližnjima, prema čovječanstvu, prema životinjama, prema biljkama i – ne najzadnje – prema samome sebi. Završava u hladnokrvnom pragmatizmu u obliku nihilizma, intelektualizma i "znanstvenog" redukcionizma koji teži materijalističkom tumačenju života i umjetnoj imitaciji prirode.

Zlatni srednji put:
neutralnost i put ka božanskoj svijesti
(ljubav, unutarnja ravnoteža, razlikovanje bez suđenja)

Premalo
(samosažaljenje)

 

 

 

 

Previše
(samouzdizanje)

 

 

 

 

"Previše" i "premalo" su oblici maye (samoobmane). Pod utjecajem "premalo" čovjek smatra da mu nešto nedostaje ili da je za nešto zakinut, što vodi okrutnosti i egoizmu. Osjeća se "napušten od Boga". Pod utjecajem "previše" čovjek misli da je "viši" od ostalih, da zna više i ima veća prava od ostalih, što vodi elitističkom i samovoljnom ponašanju. Osjeća se "neovisnim". Prvo se može usporediti s tamom, drugo s umjetnom svjetlošću.

U kontrastu s ove dvije strane negativnosti jest neutralnost, stanje u kojem čovjek ostaje u vlastitom središtu i ne da se privući ni jednoj od ovih strana. Neutralnost se povlači iz dualnosti prema vratima božanske svijesti ako čovjek dosljedno slijedi "zlatni put sredine".

Mi zapravo nismo ni neovisni, ni napušteni od Boga. Mi smo vječni dijelovi Cjeline. U svijesti našeg pravog identiteta stječemo pogled koji seže preko dualnosti i omogućuje nam da sve, pa i negativno, vidimo u svjetlu božanske smislenosti.

Negativnost također ima dva oblika jednostranosti. Suprotnost neke jednostranosti jest druga jednostranost. Besmisleno je zlo suzbijati zlom (okrivljavanjem, mržnjom, žudnjom za osvetom), jer iz toga nikada ne proizlazi ništa dobro, kao što suzbijanje tame nikada ne donosi svjetlost. Ako želimo biti u svjetlosti, moramo napustiti tamu (bezbožnu svijest). Istinsko dobro jest zlatni put sredine koji nas vodi od neutralnosti, preko individualne, teističke duhovnosti, do božanske svijesti.

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .