• Dobro i zlo su aspekti relativnosti i postoje samo u svijetu dualnosti u kojem su (relativna) stvarnost. Premda dobro i zlo postoje, ne postoji apsolutno dobro i apsolutno zlo. Bog doduše može biti označen kao "apsolutno dobro", što bi u simbolici svjetlosti i sjene značilo da postoji i "apsolutna svjetlost" – što je, naravno, točno – ali ne znači da postoji i apsolutna sjena. Svjetlost nije tek suprotnost sjene, kao što ni apsolutno nije suprotnost relativnog. Apsolutno je sveobuhvatno, pa također sadrži i relativno, stoga relativno nije iluzija, nego relativna stvarnost.
• U diskusiji o suprotnostima "dobra" i "zla" opravdano je zlo označiti kao negativno, jer negativno doslovno znači "negirajuće, odbijajuće", od latinskog glagola negare, "reći ne". Zlo je u ovom smislu zaista negativno jer niječe božanski red i želi uspostaviti svoj vlastiti "red". Ono što nas približava spoznaji sebe i Boga, tj. spoznaji naše i Božje vječne individualnosti jest dobro; ono što nas od toga udaljava, jest zlo, u ekstremnom slučaju sotonsko – kad djeluje protiv svjesnog jedinstva, odnosno ljubavi, pokušavajući je uništiti. Ali, dok se god čovjek nalazi u području koje je nasuprot zlu, definira se kao suprotnost zla. Dakle, dobro je biti "dobar", ali to nije dovoljno dobro. "Dobro" još uvijek nije "božansko" (nema božansku svijest).
• Razlika između dobra i zla nikad nije konačna (i zbog toga se ne treba suditi), jer svaka duša može pomoću uvida i slobodne volje promijeniti svoj smjer i okrenuti se k Bogu ili se odvratiti od njega.
• Posredna funkcija negativnog može se pravilno razumjeti samo iz božanske perspektive. Samo s takvim viđenjem moguće je svaki oblik dualnosti shvatiti kao kušnju: Kako koristim svoju slobodnu volju? Postupam li iz svijesti ljubavi, u skladu s Božjom voljom? Ili preuzimam istu bezbožnost kao i počinitelji? Dam li se isprovocirati na negativne osjećaje – mržnju, frustraciju, potresenost, rezignaciju ili samosažaljenje? Dam li se kupiti, zavesti?
• Ljubav je snaga pomoću koje je moguće razlikovati. A bez razlikovanja nema ni od-lučivanja = ukidanja razdvojenosti (raskola, dualnosti). Samo uvidom i snagom ljubavi možemo prepoznati duhovni razlog zbog kojeg se trebamo usprotiviti "Sotoni". Ljubav se razgraničuje od neljubavi kao svjetlost od nesvjetlosti. Možemo reći "Odlazi!" kad nam ne preostane nikakva druga mogućnost da sebe ne opteretimo krivnjom. Ljubav se ne može kupiti jer ona ne treba ništa i ne traži ništa. Stoga je ljubav također i snaga koja omogućuje istinsko napuštanje dualnosti i svjesno praštanje. Ljubav nije neutralna. Ljubav želi ljubav i razgraničuje se (posredno) od neljubavi, kao svjetlost od tame.
• Materijalisti i ateisti, a tako i ateistični ezoterici, odnosno okultisti, ne mogu zaista govoriti o ljubavi jer vjeruju da je stvarnost (jedinstvo) apstraktna ukupnost energije – a energija nema svijest, nema volju, nema ljubav. Ljubav bi bila tek koncept materijalne dualnosti, i naposljetku iluzija. Zbog toga ni monisti nemaju jasan kriterij za dobro i zlo ili ispravno i pogrešno; sve se te razlike smatraju iluzijom: "Sve je jedno; sve je dobro; ništa nije pogrešno; sve je Bog". (Oni vjeruju kako zapovijed "Ne sudite" znači "Ne razlikujte", što je sudbonosna pogreška.)

Ekskurs: arhipelag GULAG

Ono što je izloženo u prethodnom poglavlju može se činiti gotovo elementarnim i samorazumljivim. No ipak – kad god su se ljudi suočavali s najekstremnijim situacijama u životu otkrivale su im se ove spoznaje, i samo pomoću njih bilo je moguće ne izgubiti vjeru u život i ne upasti u ponore besmisla.

"Sve ima svoj smisao, pa i suočenje s negativnim." To je jednostavno reći. Ali, što to znači u praktičnom životu? Kako ljudi mogu pronaći taj smisao u neljudskim situacijama? I kakav smisao nalaze?

Budući da sad živimo u "mračno doba", s takvim utjecajima suočavamo se na najrazličitije načine. Mnoge od tih utjecaja jedva je moguće prepoznati kao mračne, jer se u trendu "napretka" već dugo smatraju normalnima.

Ponekad agenti Kali-yuge prouzroče tako očiti pakao da ga, prinudno, mora prepoznati masa ljudi. Jedan takav dramatični, još i danas šokirajući primjer jest doba nakon Ruske revolucije (1917.), koja se dogodila dok je svijet vodio Prvi svjetski rat (1914 - 1918). Ovom revolucijom su socijalističko-komunistički diktatori postigli moć praktički preko noći, potpuno razvlastivši carizam, ali višestruko pogoršavši njegovo loše upravljanje.

Šestina Zemlje prepuštena je na milost i nemilost moći koja je – potpomognuta tutorima iz inozemstva – raspolagala ogromnim financijskim i vojnim sredstvima, i tako sebi mogla sve dozvoliti. Ahrimanska tehnologija i industrija trebala se održati trijumfalnim nastupom na planeti Zemlji, te se i ogromno područje koje obuhvaća "Sovjetski savez" moralo snabdjeti odgovarajućom infrastrukturom. Global players odlučili su da se to provede totalnom vladavinom terora, kako bi se iz redova građanstva mogla regrutirati milijunska vojska robova.