Descartesov pokušaj da se sve objasni mehanicistički (tj. unutar znanstvene ograde) između ostaloga je doveo do pojave dualizma um-tijelo. Postavljanje takvog dualizma zahtijevalo je u stvari dva zahvata u tada prihvaćenim doktrinama. Prvi predstavlja redukciju Aristotelove tri “duše” na samo jednu, a drugi odvajanje1 te duše od tijela, pa je potonji zahvat, na temelju čuvene i obmanjujuće krilatice “Mislim, dakle jesam/postojim!2”(lat. Cogito ergo sum), omogućio da se cjelokupna psihička sfera reducira na svjesni um. Kako Descartes nije činio razliku između ljudske duše i uma (Haldane i Ross, 1911., 141)Haldane, E. S. i Ross, S. R. T. (1911.), The Philosophical Works of Descartes, Vol.1, Cambridge University Press, u daljnjim raspravama o ovom dualizmu duša je, kao nešto s religijskim prizvukom, mogla biti učinkovito uklonjena sa scene.
Redukcija cjelokupne psihe na svjesni um postala je upitna već u vrijeme postavljanja kartezijanskog dualizma – osim svjesnih radnji, postoje i tzv. nesvjesne, koje se događaju mimo svjesne kontrole i koje nije bilo moguće ignorirati. Na psihološkoj sceni tako se pojavilo tzv. nesvjesno, što je, prema mojem mišljenju, dovelo do stvaranja još jednog dualizma koji bismo mogli prozvati dualizmom psihe ili svjesnosti, ili recimo dualizmom svjesno-nesvjesno. U psihologiji, koliko sam dosad uspio primijetiti, predloženi se termini ne koriste, ali se primjerice ponekad spominje “distinkcija svjesnog i nesvjesnog” (Greenwald, 1992., 767)Greenwald, A. G. (1992.), New Look 3 – Unconscious Cognition Reclaimed. U: American Psychologist, 47(6):766-799. O tome što predstavlja svjesnost i svjesno, a što nesvjesno danas se jako puno umuje i utrošena je znatna količina energije, a Ram Vimal uspio je nabrojati 40 različitih značenja ili aspekata pojma ‘svjesnost’ upotrijebljenog u znanstvenoj literaturi i internetskim raspravama (Vimal, 2009.)Vimal, R. L. P. (2009.), Meanings Attributed to the Term ‘Consciousness’ – An Overview. U: Journal of Consciousness Studies, 16(5):9-27.
Znanstveno nesvjesno
“Nesvjesno je odviše neutralan i racionalan izraz da bi dao snažan zamah mašti. Taj je izraz, napokon, skovan u znanstvene svrhe, i mnogo je prikladniji za bestrasno opažanje koje ne postavlja nikakve metafizičke zahtjeve, kao što je slučaj s transcedentalnim pojmovima, koji su prijeporni i stoga izazivaju sklonost fanatizmu.”
– C. G. Jung: Kasne misli (Jaffé, 2004., 457)Jaffé, A. (2004.), C. G. Jung – Sjećanja, snovi, razmišljanja, Zagreb, Fabula Nova
Pitanje tzv. nesvjesnog uspjelo se održati u psihologiji prvenstveno zahvaljujući Freudovoj psihoanalitičkoj “sili” (3. poglavlje). Čini se da je Jung bio samo donekle u pravu kada je rekao da taj izraz ne može dati snažan zamah mašti. Kihlstrom i sur. uspoređujući psihoanalitičko nesvjesno i nesvjesno u suvremenoj psihologiji3 prvo opisuju kao nešto “vruće i mokro što kipi požudom i mržnjom”, kao nešto što je “halucinantno, primitivno i iracionalno”, dok za potonje kažu da je “ljubaznije, otmjenije, prizemljenije i racionalnije, iako nije u potpunosti hladno i suho” (Kihlstrom, Barnhardt i Tataryn, 1992.)Kihlstrom, J. F., Barnhardt, T. M. i Tataryn, D. J. (1992.), The Psychological Unconscious – Found, Lost, and Regained. U: American Psychologist, 47(6):788-791.
Neke od definicija tzv. nesvjesnog bile su promašene, baš kao što su se svjesnost (engl. Consciousness) i pažnja (engl. Awareness) neopravdano poistovjećivale pa se u tom kontekstu nesvjesno tumačilo kao nešto na čemu nam nije pažnja. Za Ericha Fromma pojam nesvjesnoga u stvari je mistifikacija, ono ne postoji, već postoje samo iskustva kojih smo svjesni ili nesvjesni (Fromm, 1980., 93)Fromm, E. (1980.), Beyond the Chains of Illusion – My Encounter with Marx & Freud, London, Sphere Books. John Searle nešto je umjereniji kad kaže kako “predodžba nesvjesnoga mentalnog stanja podrazumijeva da je ono pristupačno svijesti”, te da “ne možemo imati predodžbu o nesvjesnom osim ako ono nije potencijalno svjesno” (Searle, 1992., 157)Searle, J. R. (1992.), The Rediscovery of the Mind, Cambridge MA, The MIT Press.
Dodjeljivanje (raz)umnih osobina (racionalno, hladno) tzv. nesvjesnom moglo bi ukazivati da, baš kao i u slučaju kartezijanskog dualizma, postoji namjera njegove redukcije pri kojoj bi se ono naposljetku svelo na fizički organ – mozak ili neke ‘neuralne reprezentacije’. Kao što je prikazano u 4., 6. i 7. poglavlju, ovo je područje mnogo složenije od područja svijesti (Uma) i ne predstavlja neosviješteni dio Uma, već upravo suprotno – Um je njegov osviješteni dio4.
| 1 | ^Antonio Damasio (1994., 249, 250)Damasio, A. R. (1994.), Descartes’ Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books ovo odvajanje smatra Descartesovom pogreškom, što je postalo predmetom nove polemike pa recimo Geir Kirkebøen (2001.)Kirkebøen, G. (2001.), Descartes' Embodied Psychology: Descartes' or Damasio's Error? U: Journal of the History of the Neurosciences, 2001, 10(2): 173-191 kritizira Damasia tvrdeći da Descartes nikada nije govorio o onome što mi danas smatramo razmišljanjem i kognicijom, a da u obzir nije uzeo fizičko tijelo. Bez obzira na to, Descartesova podjela jest postala osnovicom za mehanicističke pokušaje reduciranja sfere uma na fiziologiju što monisti ne prešućuju. |
| 2 | ^Iz perspektive našeg ega/selfa puno primjerenije bilo bi reći: “Kontroliram, dakle postojim!” |
| 3 | ^Poznato i pod nazivom ‘neuro-psihološko nesvjesno’. |
| 4 | ^Ovo ne bi trebalo biti ništa novo i donekle se može usporediti recimo s Freudovim opisom ega kao dijela Ida koji je izmijenjen vanjskim djelovanjem ili Jungovim opisom “ega koji se događa Jastvu” iz individualnog nesvjesnog (3. poglavlje). |
