Home U potrazi za dušom 8. Slikovito ‘Ja’
Slikovito ‘Ja’
Autor: Denis
Srijeda, 11.06.2014. 16:27
Ažurirano: Nedjelja, 17.08.2014. 15:55

 

 

Središnja je tema ovog poglavlja pojava ili proces koji blago rečeno predstavlja izvorište mnogih apsurda i paradoksa koji nisu očigledni, ali do kojih nije teško doći ako u propitkivanju pređemo prag onoga što doživljavamo očiglednim. Riječ je o doživljaju nas samih, naše “ja-pozicije” – onoga što nam je očigledno i što uzimamo zdravo za gotovo. Neimanje odgovora na pitanje “tko sam ja? doživljava se kao “kriza identiteta” (ona nije samo ekskluzivitet adolescenata, na koje se taj pojam inicijalno odnosio) kojoj se olako može pripisati nisko samopouzdanje; stoga smo, kad se predstavljamo drugima, skloni, poput automata, nabrajati sve ono s čime smo se putem uspjeli identificirati. Neki veći broj identifikacija bezuvjetno poistovjećuju s bogatijim i ispunjenijim životom.

Većina takvih identifikacija u najboljem bi slučaju mogle predstavljati slike, a da original i dalje ostane neotkriven, odnosno da nije izravno doživljen ili, možda bolje rečeno, da ne postoji svijest o njemu. Situacija je još složenija zato što druge osobe imaju svoje slike o nama, a ta se vanjska prosudba onda zna proglasiti objektivnom. Nesreća je u tome da se na proces stvaranja slike o drugima može itekako utjecati, baš kao i na proces prihvaćanja slike koju smo stvorili sami o sebi. Kada govorim o utjecaju na proces prosuđivanja ne mislim na manipuliranje ulaznim podacima koje nam šalju osjetila, već o svijesti koja se koristi u njihovom tumačenju. Na tu svijest ili na to područje svjesnosti (Astralno tijelo u Radnom modelu), za koje sam u dosadašnjem tekstu koristio pojam Um, može se gledati i kao na nužan supstrat za pojavljivanje onoga što kaže “ja” i “meni/moje”.

Iz onoga što sam dosad proučio mogu reći da ne postoji konsenzus o tomu što je u nečijoj psihi predstavlja ono što koristi “ja” i “meni”. Nije teško predvidjeti da neuroznanost koja, koristeći svoj instrumentarij, pokušava dokazati kako je psiha epifenomen mozga (5. poglavlje) ujedno smatra da je na tragu odgovora na to pitanje. U različitim se pravcima psihologije pri pokušaju opisivanja te pojave koja se doživljava kao ‘koncept o sebstvu’ (engl. self-concept) koriste izrazi ego i self. Njima se mogu pridružiti i izrazi osobnost ili ličnost, ovisno o tome kako želimo prevesti englesku riječ personality.

Sve navedene izraze u nastavku teksta vrlo ću slobodno koristiti bez obzira na različite definicije koje se mogu pronaći u različitim učenjima i teorijama, a neke ću od njih predstaviti u nastavku i usporediti ih s Radnim modelom iz 4. poglavlja.

Ja u djeteta

U 6. sam poglavlju područje Uma usporedio s “pozornicom svijesti” na kojoj bi glavnu ulogu mogla imati naša primarna podosobnost ili ego/self. Na Um bi se moglo gledati i kao na svojevrsno “spremište” sadržaja koji su nam pristupačni u uobičajenoj svijesti. “Spremište” ili “pozornica” sugerira kako je u prvom redu riječ o potencijalu, odnosno osnovici za određena zbivanja. Općenito govoreći, spremište koje je na početku bilo prazno ili još nije bilo ni izgrađeno (tabula rasa?) samo po sebi ne odlučuje što će u njemu biti uskladišteno, baš kao što ni ravan pozornice ne određuje kakvi će će glumci po njoj prošetati. Punjenje skladišta, kao i pojavljivanje prvog glumca, ponovno nas vraća na najraniju dob i istraživanja o tome što se događa kod beba.

Baveći se ljudskim razvojem, razni pravci psihologije1 postavili su svoje teorije o razvoju svijesti na što se ovdje neću osvrnuti, ali ću navesti neka vlastita zapažanja, kao i informacije koje su stigle do mene. Za početak bih spomenuo detalj koji mi je privukao pažnju kod dvogodišnjeg djeteta. Kad sam ga upitao kome ćemo dati konjića (igračku), pokazujući prema sebi rekao je “ja”, a ne “meni”. Ovo mi je privuklo pažnju zato što sam (možda pretjerano?) očekivao da, ako postoji netko tko može pri referiranju na sebe sama (kao subjekta) koristiti “ja”, da bi taj isti trebao znati koristiti i “meni” kada se o njemu govori kao o objektu. Ako odgovor na ovo pitanje treba tražiti u pretpostavci da je razlikovanje subjekta i objekta još uvijek prekompleksno za tako malo dijete, potrebno je odgovoriti tko je upotrijebio zamjenicu “ja”. Može li se ustvrditi da je njegovo “ja” isto tako objekt, nešto izgovoreno u trećem licu baš kao što tako mala djeca vlastito ime koriste u trećem licu – npr. kad mali Marko umjesto da kaže “ja sam gladan” kaže “Marko je gladan”? Nije mi jasno zašto je beba iskoristila riječ “ja” ako je mogla upotrijebiti svoje ime, što često radi u nekim drugim prilikama, baš kao i prije spomenuti mali Marko. Znači li to da onaj tko koristi ime umjesto “ja” u stvari nije gladan, tj. uopće ne može biti (fizički) gladan?

1 ^Razvojna psihologija (engl. developmental psychology) izvorno se bavila pitanjem razvoja u ranoj dobi da bi kasnije proširila područje svoga zanimanja na sve dobne skupine.


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.