Divlja (feralna) djeca

Slučajevi divlje djece (fr. enfant sauvage) koja su provela više godina u izolaciji ili su pronađena (uhvaćena) u divljini ili u društvu divljih životinja golicaju maštu dugi niz stoljeća. Ona predstavljaju i svojevrsni rubni slučaj koji bi mogao biti test za određene pretpostavke koje sam predstavio u dosadašnjem tekstu. Nažalost, ili prije bi se reklo nasreću, takvi su slučajevi jako rijetki, a dosadašnji istraživači, čak i kada su bili u mogućnosti doći u izravni kontakt s tom djecom, nisu imali načina doznati što im se dogodilo naprosto zato što su se, kada su ih pronašli, ponašali divlje i poput životinja u čijem su društvu pronađena (hodali su četveronoške, grizli, režali, imali izuzetno razvijena osjetila).

U većini se slučajeva pretpostavlja da su ta djeca inicijalno bila u kontaktu s roditeljima ili drugim ljudima (i po nekoliko godina), ali nakon što su ostavljena, izgubljena ili nakon što ih je neka životinja otela (!) ispada da su u tolikoj mjeri “podivljala” da ih više nije bilo moguće socijalizirati. Većina nije bila u stanju naučiti izgovoriti više od par riječi ili nekih njima svojstvenih neartikuliranih glasova bez obzira na sve napore tadašnjih odgajatelja.

Vrlo poznati slučajevi datiraju još iz 18. stoljeća, onaj ‘Divljeg Petra’ (Moorhouse, 2010.)Moorhouse, R. (2010.), Peter the Wild Boy. U: History Today, April 2010 (str. 17-19) pronađenog u Njemačkoj, a koji je doživio za takvu djecu rijetko duboku starost, i ‘Viktora iz Aveyrona’ (Lieberman, 1982.)Lieberman, L. M. (1982.), Itard: The Great Problem Solver. U: Journal of Learning Disabilities, 15(9):566-568 u Francuskoj s kojim je imao prilike raditi Jean Itard, osnivač oralne edukacije za gluhe, autistične i mentalno zaostale osobe (Wolff, 2004., 202). Wolff, S. (2004.), The history of autism. U: Eur Child Adolesc Psychiatry, 13:201-208, doi:10.1007/s00787-004-0363-5

Postoje različite teorije zašto je njihova socijalizacija bila neuspješna ili vrlo ograničena, u koje spada i ona koja govori da je osnovni razlog urođena mentalna retardacija (Dennis, 1951., 153.).Dennis, W. (1951.), A Further Analysis of Report of Wild Children. U: Child Development, 22(3):153-158 Moguće je da su upravo zbog toga neka od njih bila napuštena. Ako to ipak nije slučaj postavlja se pitanje što se s njima dogodilo? Je li uopće došlo do stvaranja Uma i primarnog podidentiteta? Postoji li “vremenski okvir” za razvijanje Uma kao što neki zagovaraju i je li interakcija s drugim ljudima od presudne važnosti za razvoj ljudskih vještina, prvenstveno govora? Primjer gluhonijemih ne govori tome u prilog, na što ću se u nastavku osvrnuti.

Može li se umjesto toga govoriti o nezamislivim traumama zbog napuštanja i strahovima prouzročenim pri suočavanju s nepoznatom i neljudskom okolinom? Ako je Biće/duša inicijator stvaranja Uma i primarnog podidentiteta nakon rođenja uz podršku okoline u najpozitivnijem smislu, zašto se to nije dogodilo i naknadno kada su neki od njih poput Divljeg Petra imali po uobičajenim kriterijima doslovno kraljevski tretman koji im je pružao tadašnji Vojvoda od Hanovera, ujedno i engleski kralj? Što ako je u većini slučajeva “čovječnost” takvih osoba za života izgubljena i ako im ostaje samo “životinjska” (tjelesna) svijest? Drugim riječima, Biće/duša je prijevremeno napustila vozilo.

 

Spomenuo bih još jedan mogući apsurd. Ako stvarno vrijedi pretpostavka da Biće/duša bira Kalup za stvaranje zaštite i posrednika za preživljavanje u ovom realitetu, lako se može dogoditi da uvjetovanja i programiranja kojima bude izloženo neće dovesti do njegova “ispunjenja”. Zbog toga ni izabrana maska neće biti ostvarena (“autentično razvijena/ispunjena”) što je možda na tragu osjećaja onih osoba koje smatraju da su se pretvorile u nešto što je daleko od njihova ideala8. Apsurdne primjere gubitka autentičnosti ili nemogućnosti ispunjenja izabranog Kalupa neki uspiju prepoznati kod sebe ili drugih komentirajući ili žaleći se da žive kao da su na autopilotu – što je nadasve praktična analogija!

Smatram da sve rečeno nimalo ne gubi na značaju čak i da pretpostavka o korištenju Kalupa (kao i njihovom postojanju) nije valjana. Možda na taj trag navodi i treći podidentitet u primjeru koji je Nataša “vidjela” (6. poglavlje). Čini se da je on odličan kandidat za titulu autopilota – podidentitet se pojačava sam od sebe, sve je moćniji što je aktivniji, okrenut je prema vanjskom svijetu, a ne prema Biću itd. Kad bih pod svaku cijenu želio ostati unutar “kutije” vlastitih pretpostavki, mogao bih i ovu pojavu protumačiti korištenjem Kalupa i primjerice reći da je taj podidentitet u stvari primarni, a s obzirom na to da nije osvijestio svoju ukalupljenost, Kalup mu do daljnjeg ostaje nevidljiv i nespoznatljiv.

Ako i ostavim po strani ovakva nagađanja, treba se samo osvrnuti oko sebe i vidjeti koliko autentičnih ljudi trenutačno korača ovim planetom ili krenuti tragom nekog od mnogobrojnih učenja, pa i nekih psihologijskih teorija, koje bi možda nekima mogla biti od pomoći u pripremi za suočavanje i priznavanje nepostojanja ili bolje rečeno gubitka autentičnosti kod samih sebe.

Autopilot naš svagdašnji

Etiketa autopilota, baš kao i ona tzv. poremećaja višestruke osobnosti (PVO) koristi se u ekstremnim slučajevima. Međutim, kao što na temelju potonje možemo doći do toga da psihička množina postoji i u psihički zdrave populacije, isto tako bismo uzevši u obzir prvu mogli naučiti nešto o automatizmu koji je sveprisutan u te iste populacije.

Autopilot se koristi kao pomoćno sredstvo u navigaciji (najčešće zračnoj ili brodskoj). U idealnom slučaju, kapetan plovila trebao bi upisati ciljne koordinate i zapaliti lulu ili cigaru (ako u kabini ne postoji detektor dima) i prepustiti kormilo autopilotu koji će ga sigurno dovesti do zadane točke. Mislim da takvo shvaćanje ovog pomagala većini ljudi predstavlja domet njihova znanja i zanimanja o njemu. Međutim, većina nije upoznata s onim što nije očito, a to je osnovni princip na koji autopilot upravlja kormilom. On se temelji na sumnji i pogrešci, uz podršku prethodno upisanih ili po putu prikupljenih informacija. Autopilot temelji svoje upravljanje kormilom na stalnoj sumnji u smjer kojim ide, stalno uspoređujući trenutni smjer sa zadanim. Tako prošli podatak i pronađena greška postaju osnova za buduću naredbu. Kada postigne željeni smjer ne treba činiti ništa, tada je u pravu, ali to ne traje dugo i već bi sljedeće procesiranje dobivenih informacija moglo zahtijevati novu reakciju. Dakle, zamislimo da je na početku plovidbe kormilo postavljeno u neutralni položaj i plovilo ide u smjeru sjevera, a upisani se cilj nalazi na istoku – prva komanda će biti “kormilo udesno”. Ta će komanda biti na snazi dok autopilot ne dobije povratnu informaciju da plovilo ide u smjeru istoka. Dok je usmjereno ka istoku s odstupanjem, tj. greškom koju može tolerirati ne dira kormilo. Svako daljnje otklanjanje udesno (prema jugu) dovest će do novog odstupanja do trenutka kada se ono više ne može tolerirati i što će zahtijevati novu naredbu: “kormilo ulijevo”. Greška-korekcija, greška-korekcija i tako sve do cilja. Ovu idilu značajno kompliciraju drugi sudionici u prometu, ali i vremenski uvjeti poput vjetra, valova, kao i sam teren (plićaci, hridi, otoci, kopno...).

8 ^Carl Rogers (1959., 200)Rogers, C. R. (1959.), A theory of therapy, personality and interpersonal relationships as developed in the client-centred framework. U: S. Koch (ur.), Psychology: A Study of Science, Vol. III, Formulations of the Person and the Social Context, New York, McGraw-Hill (str. 184-256) je ponudio pojam idealni self. Može li se njega smatrati ispunjenjem Kalupa koji je prvotno izabran?
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .