Podsvjesno prema Radnom modelu predstavlja područje u Astralnom tijelu između Uma i dva tijela niže (Eterično i fizičko). Ovakvo postavljanje granica treba uzeti s velikom rezervom budući da za cjelokupan prostor Astralnog tijela možemo reći da je vrlo plastičan, tj. psihoplastičan.

Smatram da je za osvrt na Podsvjesno koji ću ponuditi u nastavku važno prisjetiti se radne pretpostavke da ljudsko biće ima više od jednog područja svjesnosti, psihe ili Astralnog tijela, čiji svjesni dio predstavlja područje Uma. Ovo bi mogla biti sasvim umjetna podjela, ali čak i da je doista tako, smatram da je ona korisna za lakše snalaženje i opisivanje psihičkih pojava. Ono što još uvijek ne mogu utvrditi temeljem dosadašnjeg istraživanja i ono zbog čega se čitav osvrt na Podsvjesno nalazi na skliskom terenu jest pitanje: “što je centar svjesnog dijela, odnosno Uma?” Kada bismo slijedili Jungov model prikazan na slici 4., s olakšanjem bismo mogli ustvrditi da je riječ o egu, tj. o onome tko kaže “ja”. Zahvaljujući razvoju ega, u jednom trenutku života postajemo sposobni koristiti osobnu zamjenicu “ja”, misleći pritom na sebe (subjekt), a ne na nešto izvan nas (objekt). Ali pitanje našeg “ja” sve je samo ne jednostavno. Na to je ukazao velik broj istraživača svjesnosti, terapeuta i mistika, pa tako recimo “grub i nediplomatski” Gurđijev poimanje našeg “ja” opisuje na sljedeći način:

“Čovjek kakvog mi poznajemo, ‘čovjek-stroj’, čovjek koji ne može ‘djelovati’ i kojem se i kroz kojeg se sve ‘događa’, ne može imati postojano i jedinstveno ja. Njegovo se ja mijenja kako se mijenjaju njegove misli, osjećanja, raspoloženja, a on ozbiljno griješi vjerujući da je uvijek jedna, ista osoba; on je zapravo uvijek druga osoba, nije više onaj koji je bio u prethodnom trenutku.

Čovjek nema postojano i nepromjenjivo ja. Svaka misao, svako raspoloženje, svaka želja, svaki osjet kaže ‘ja’. I u svakom od tih slučajeva uzima se zdravo za gotovo da to ja pripada Cjelini, cijelom čovjeku, i da je misao, želja ili odbojnost odraz te Cjeline.” (Ouspensky, 1949./2001., 59, moj prijevod)

Ouspensky, P. D. (1949./2001.), In Search Of the Miraculous, The Teachings of G. I. Gurdjieff, San Diego, Harcourt, Inc.

“Man such as we know him, the ‘man-machine’, the man who cannot ‘do’ and with whom and through whom everything ‘happens’, cannot have a permanent and single I. His I changes as quickly as his thoughts, fellings, and moods, and he makes a profound mistake in considering himself alway one and the same person; in reality he is always a different person, not the one he was a moment ago.

Man has no permanent and unchangeable I. Every thought, every mood, every desire, every sensation, says ‘I’. And in each case it seems to be taken for granted that this I belongs to the Whole, to the whole man, and that a thought, a desire, or an aversion is expressed by this Whole.”

Ovakva izjava govori u prilog svim onim nastojanjima da se naša psihička množina počne uzimati kao vrlo ozbiljna i životno važna činjenica. Ako nas to uspije potaknuti na razmišljanje ili ako si samo dopustimo razmotriti i najmanju mogućnost da bi psihička množina (ili usitnjenost1) mogla postojati, tada postoji potencijal da je u jednom trenutku doista počnemo primjećivati, najprije kod drugih, a onda možda i kod sebe samih prema spomenutom principu “vidim ono u što mogu povjerovati” (5. poglavlje). Ovdje leži i odgovor na pitanje zašto većina nas ne primjećuje vlastitu množinu – zato što je jednostavno nismo svjesni. U uobičajenoj svijesti zbog brzine i mehaničnosti kojom se odvija razmjenjivanje “malih ja” na pozornici jednostavno je nismo u stanju primijetiti.

Različiti su istraživači, u okvirima psiholoških pravaca kojih su često i sami bili utemeljitelji, pokušali članovima psihičkog mnoštva nadjenuti različita imena. Evo nekoliko primjera: Freudov id, ego, superego, zatim Jungova persona, sjena, anima/animus, trojac Dije­te/Roditelj/Odrasli iz Transakcijske analize koju je utemeljio Eric Berne, top-dog/bottom-dog2 iz Gestalt terapije i ego-stanja iz istoimene terapije (engl. Ego-state therapy) Johna G. Watkinsa. Neki autori i terapeuti članove jednostavno nazivaju “dijelovima” (engl. Parts). Richard C. Schwartz (1995.)Schwartz, R. C. (1995.), Internal Family Systems Therapy, New York, The Guilford Press primijetio je da odnosi među pojedinim članovima te množine nalikuju onima u obiteljima koje su mu dolazile na obiteljsku terapiju što mu je poslužilo kao osnova za IFS terapiju (skraćeno od engl. Internal Family Systems, ‘interni obiteljski sustavi’). Psihosinteza govori o podosobnostima (engl. subpersonalities), a Piero Ferrucci smatra da izražavaju arhetipove viših kvaliteta, tj. degradaciju ili iskrivljenje bezvremenskih kvaliteta koje se nalaze na višim razinama psihe (Ferrucci, 1989., 54, 55).Ferrucci, P. (1989.), What we may be – The Vision and Techniques of Psychosynthesis, Mandala/HarperCollins Publishers Rowan kaže da se na množinu može naići u zapisima gotovo svih terapeuta koji su ikada nešto napisali o svom radu s ljudima i da je sve veći broj psihologa koji počinju obraćati više pažnje na to što se može naići u psihi, nego na ono što bi se tamo trebalo nalaziti (Rowan, 1990., 7).Rowan, J. (1990.), Subpersonalities - The People Inside Us, London, Routledge