Predgovor
Autor: Denis
Nedjelja, 28.04.2013. 17:35
Ažurirano: Ponedjeljak, 31.03.2014. 09:11

 

 

Ova knjiga rezultat je istraživanja koja su započela usporedno s obradom utjecaja tuđih svjesnosti na psihu u ‘Maloj studiji’ (Kotlar, 2011.),Kotlar, D. (2011.), Mala studija o nevidljivim ljudskim i neljudskim entitetima i utjecajima, Zadar, vlastita naklada, http://www.oslobadjanje.com/mala-studija.html a prema tome i na sve aspekte nečijeg života. Ta za znanost (i pridruženu joj psihologiju) i dalje kontroverzna pojava pobudila je daljnje zanimanje za ostale psihičke sadržaje i procese koji nisu nužno tuđi, već bi se mogli (ili trebali) razviti tijekom života.

Istraživanje je započelo na tragu drugih pojava za kojima bi, baš kao i za spomenutim tuđim (i parazitskim) svjesnostima, trebalo tragati u dijelu psihičkog prostora koji je izvan dosega uobičajene svijesti, zbog čega je taj prostor i dobio naziv nesvjesno. Jedna “nesvjesna” pojava koja je posebno plijenila moju pažnju jest postojanje množine u tom prostoru. Ona pritom nije isključivo posljedica postojanja tuđih svjesnosti (ili njenih fragmenata). Riječ je o stvarnom mnoštvu svjesnosti koje imaju veći ili manji stupanj autonomije, a nastale su za života, dok bi se neke mogle protumačiti i kao nešto “naslijeđeno” s obzirom na to da su bile prisutne od samoga početka (začeća?).

U pokušaju pronalaženja više informacija o takvoj pojavi unutar psihologije, ispostavilo se da ne postoji konsenzus o tome postoji li stvarno takva množina i što predstavljaju njezini članovi. Nadalje, pokazalo se da psihologija, ne samo da nema općeprihvaćeni model psihe, nego i da je odavna ostala bez same psihe, tj. duše. Ono što se danas naziva psihologijom bavi se kognitivnim (misaonim) procesima i ljudskim ponašanjem za koje su psiholozi uvjereni (iako to još uvijek ne mogu dokazati) da su proizvod mozga ili živčanog sustava u širem smislu, a da bi se pitanje duše trebalo prepustiti teologiji.

Današnja psihološka istraživanja predvodi kognitivna znanost, pri čemu je kognitivna neuroznanost jedna od njenih grana. U promišljanjima o ljudskoj psihi, predstavnici takve znanosti rado je uspoređuju s računalima – hardverom i softverom. Nažalost, zbog nekih pristupa i razmišljanja nameće mi se pitanje kakva su njihova praktična iskustva s računalima (npr. konstrukcija i programiranje). Mnoga teoretiziranja o “softveru” (psihi) sve se više oslanjaju na rezultate snimanja “hardvera” (mozga) kod obavljanja trivijalnih i strogo kontroliranih radnji u laboratorijskim uvjetima. Za ovaj vremenski i financijski zahtjevan pristup koriste se različiti skeneri mozga. Riječ je o mehanicističkom pristupu na koji ću se osvrnuti u 5. poglavlju. Takvim naporima možemo uvelike zahvaliti što je do sad samo na engleskom jeziku napisano oko 30 000 knjiga o ljudskom mozgu (Goldberg, 2010.). Goldberg, J. (2010.), The Great Brain Books, Revisited, 10.11.2010., http://www.dana.org/news/cerebrum/detail.aspx?id=29284, viđeno: 27.12.2012.

Bez obzira na takav razvoj situacije, a što se želi prikazati stvarnim napretkom u razumijevanju ljudske psihe, čitava stvar pomalo nalikuje onome što se dogodilo u staničnoj biologiji koja je kao priznata znanost prinuđena djelovati unutar postavljene materijalističke ograde. Prije više od jednog stoljeća objavljen je “rat tumoru” što je dovelo do čitavog niza novih spoznaja o staničnoj strukturi, ali “fantom” trenutka nastanka tumora i dalje ostaje nedohvatljiv (7. poglavlje). U propagandi kojom se služi neuroznanost gotovo je neizostavno spominjanje Alzheimerove bolesti kao vidljivog oštećenja moždane strukture. Ta bolest materijalističko razvijeni i duhovno (ali ne i religijski) infantilni Zapad košta sve više novca zbog produžene životne dobi. Obećanje znanosti da će uspjeti dokučiti o čemu se zapravo radi temelji se na nizu (neuro)fizioloških otkrića. Postavlja se pitanje koliko će pak ovoj znanosti trebati da stigne do postavljene ograde. Prelazak ograde značio bi ulazak u zabranjenu zonu koja je proglašena metafizičkom. Neki su je biolozi ipak pokušali preskočiti i tako polomili svoje “heretične” noge (2. poglavlje).

Mnogi istraživači koji su aktivno doprinosili tome da današnja psihologija postane to što jest (tj. da ne bude psihologija) nedvojbeno su se njome počeli baviti i sami pateći i tražeći objašnjenje onoga što im se na psihičkom planu događa, ali može se naslutiti i da su je se neki prihvatili jer su se osjećali “drugačije od drugih”. Za prve smatram da su uspjeli pomoći drugima onoliko koliko su po putu pomogli sebi. Oni iz druge skupine, čini se, uglavnom su se bavili drugima, polazeći od svog “psihičkog ustroja” koji im nije upitan, te su ga generalizirali i pokušavali predstaviti kao (jedini?) poželjan1. Korištenje znanstvene pozicije njihovim je idejama (i propisanim recepturama) trebalo dati samo dodatan kredibilitet.

1 ^Drugi bi motiv kod nekih od njih mogao biti pokušaj razumijevanja ili odgonetanja tih “drugih” (običnih) ljudi ne bi li među njima bolje funkcionirali ili čak manipulirali njima.


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.