Home U potrazi za dušom 9. Dualizam svjesno-nesvjesno
Dualizam svjesno-nesvjesno
Autor: Denis
Utorak, 09.12.2014. 12:30
Ažurirano: Ponedjeljak, 25.01.2016. 22:51

Čini se da je “psihoanalitičko” nesvjesno i odgovarajuća psihodinamička teorija preapstraktna za kognitivnu znanost i psihologiju pa su te znanosti do sada formulirale nekoliko “novih pogleda” (engl. New Look) na Freudovo nesvjesno pokušavajući ga uklopiti u svoje okvire (npr. Greenwald, 1992.;Greenwald, A. G. (1992.), New Look 3 – Unconscious Cognition Reclaimed. U: American Psychologist, 47(6):766-799 Bruner, 1992.)Bruner, J. (1992.), Another Look at New Look 1. U: American Psychologist, 47(6):780-783. Nakon što je biheviorizam, zahvaljujući kojemu je svjesnost dugo bila tabu-tema, skinut s glavnog psihologijskog oltara, tzv. nesvjesnom također je bila potrebna rehabilitacija.

Znanstvenom rehabilitacijom nesvjesnog može se smatrati tekst Johna Kihlstroma u kojemu navodi četiri pojave/procesa5 koji ukazuju na to da kognitivno nesvjesno nije upitno te da bi buduća istraživanja trebala ići u smjeru razjašnjenja prirode nesvjesnih procesa (Kihlstrom, 1987.)Kihlstrom, J. F. (1987.), The Cognitive Unconsciousness. U: Science, 237: 445-452. Kihlstrom u istom tekstu navodi da se “kognitivno” nesvjesno razlikuje od Freudovog (kipućeg) nesvjesnog. Ono predstavlja “mentalni život bez svijesti” (engl. nonconscious) koji se provizorno može podijeliti na nesvjesno (engl. unconscious) koje se temelji na predsvjesnim (preconscious) i podsvjesnim (subconscious) “strukturama znanja”.

Anthony Greenwald upitao se je li svrstavanje nesvjesnog u “kognitivne” okvire “glupo ili pametno” (Greenwald, 1992., 768)Greenwald, A. G. (1992.), New Look 3 – Unconscious Cognition Reclaimed. U: American Psychologist, 47(6):766-799, tj. je li pametnije od kognitivnog svjesnog ili ne. Pitanje se javilo na temelju zapažanja da nesvjesni procesi mogu biti i “rutinski” i vrlo “složeni” (Loftus i Klinger, 1992.)Loftus, E. F. i Klinger, M. R. (1992.), Is the Unconscious Smart or Dumb? U: American Psychologist, 47(6):761-765. Smatram da su ovakva pitanja donekle posljedica spomenute redukcije “tri duše” na samo jednu koja se poistovjećuje s ego-sviješću ili sviješću našeg autopilota. U svakom slučaju, kognitivnoj znanosti predstoji mnogo rada u objašnjavanju tzv. nesvjesnog i njegovih procesa, baš kao što će to na prihvatljiv način trebati učiniti s procesima svijesti. Naravno, sve što se otkrije prvenstveno će vrijediti za “normalne” osobe koje imaju 100 % mozga. U slučaju onih s manjkom moždane mase (čiji broj nije poznat, 5. poglavlje) bit će potrebno predstaviti nove izuzetake i anomalije, što je uostalom uobičajena praksa kada objašnjenja zapnu na ogradi materijalizma.

Pogled preko ograde

Koncepti ‘svjesno’ i ‘nesvjesno’ predstavljaju dobar temelj za stvaranje slike o postojanju dviju svjesnosti koje bi mogle biti jasno razgraničene na način da svaka živi odvojenim životom. Za ego-svijest, naš autopilot koji ima pristup sadržajima Uma, ovo ne samo da je zavodljiva slika, već se čini da ona aktivno zagovara takav svjetonazor dok drži “stvari pod kontrolom”. Potvrda toga jest svako moguće izbjegavanje “ulaska u sebe”, tj. aktivnosti koja bi omogućila da se susretnemo sa sadržajima kojih u budnom stanju inače nismo svjesni. Osim općenitih racionalizacija, primjerice: “Nemam vremena za sebe”, u takvim se slučajevima može čuti i da je bolje ne dirati to (ne-svjesno) jer tko zna što bi se zlo, pokvareno, mračno tamo moglo skrivati. Na taj se način pokušava prejudicirati da tamo ne možemo očekivati ništa dobro ili korisno. Rekao bih da je eklatantan primjer ignorancije u smislu hotimičnog ili svojevoljnog odbijanja znanja upravo slučaj autopilotova vještog izbjegavanja “susreta sa sobom”.

Ovakav stav našeg ega/selfa nije neutemeljen, pretjeran ili nerazuman. Već je rečeno da je njegova primarna funkcija zaštitnička i to ne samo od onoga vidljivoga, već i nevidljivoga. Ovdje ću još jednom navesti Castanedine riječi o toltečkom nauku don Juana Matusa. Don Juan kaže da razvojem svjesnoga, mi nezaobilazno izgrađujemo jedan oblik zaštite od obuzimajućeg utjecaja nesvjesnog, a ta je zaštita nužna i svrsishodna kako bi omogućila egu da razvije svoju snagu. Međutim, taj zaštitnik svjesnosti postupno počinje tražiti toliko moći da se pretvara u zatvorskog čuvara, a mi u njegove zatvorenike (Williams, 1981., 77.)Williams, D. L. (1981.), Border Crossings: A Psychological Perspective on Carlos Castaneda’s Path of Knowledge, Toronto, Inner City Books. Tako naša stvarna zaštita postaje i naša najveća prepreka u uspostavljanju svrhovite povezanosti s nesvjesnim. Nije sasvim jasno je li spomenuti ‘zaštitnik svjesnosti’ ego sâm ili je to Um (kako je opisan u 4. poglavlju).

Ali zašto bismo trebali uspostaviti svrhovitu povezanost s nesvjesnim ako se od njega želimo zaštiti? Čak i kada bi materijalistički svjetonazor prihvatio Don Juanovu izjavu, ona bi vjerojatno ubrzo postala još jedan znanstveni paradoks popraćen nizom racionalizacija. Istovremeno svako insistiranje na tomu da u tzv. nesvjesnom postoji i nešto korisno, recimo “skriveni centar” koji je izvorište intuicije, uvida, neviđenih ideja i umjetničkih djela, samo podrijelo temelje materijalizma jer kreativnost takvog centra predstavlja suštu suprotnost materijalističkom mehanicizmu6.

5 ^Automatske radnje, subliminalna percepcija, implicitna memorija i hipnotičke promjene svijesti.
6 ^Ovdje nema koristi od Edisonove izreke da genija čini 1 % nadahnuća i 99 % znoja zato što bez tih 1 % do autentične kreacije neće dovesti čak ni 1000 % znoja.


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.