Ovakvo argumentiranje neodoljivo podsjeća na diskusiju o razlici između radio prijemnika A i prijemnika B dvaju različitih proizvođača. Postoji li suštinska razlika s obzirom na veličinu kutije (10%-tna razlika), debljinu ožičenja (razlika u corpus callosumu), brojnost određenih aktivnih elemenata (siva ili bijela tvar) ako i jedan i drugi uređaj može primati radio-valove s određenih frekvencijskih područja? Što ako je sam vlasnik radio-prijemnika stvorio takvu razliku zbog svojih interesa (i programiranja), pa je tako jedan prijemnik bio skloniji sportskim i političkim emisijama, a drugi zabavnoj glazbi i radio-dramama? Ako su emisije iz prve skupine prisutnije recimo na kratkom valu, a ove iz druge na ultrakratkom valu, vanjski promatrač mogao bi zaključiti da je kod jednog radio prijemnika povećana aktivnost u kratkovalnim električnim krugovima, a u drugom u ultrakratkovalnim. No može li to postati mjerilom da da se se vlasnik prijemnika A smatra boljim ili nadmoćnijim od vlasnika prijemnika B i obrnuto? Što ako i ugođenost na određene vrste programa dodatno uobličuje samog vlasnika i sve ga više učvršćuje u njegovoj muževnosti odnosno ženstvenosti?

Traganje za razlikama među “uređajima”, osim što je raspaljivalo maštu muškom šovinizmu, u novije se vrijeme tumači i na pomirljiv način tako što se ističe skladnost u različitosti. Iako to može izgledati puno bolje, nezgoda je u tome što i takva tumačenja za polaznu točku uzimaju vjerovanje da je razlika u mozgu, a ne u Umu i cjelokupnom individualnom Astralnom tijelu s Bićem/dušom.

Um-mozak na drugačiji način

Descartes je svojim dualizmom otvorio put različitim monističkim antitezama, između ostaloga i zbog toga što je odustajanjem od dvije duše/dva uma na nižoj razini implicirao da izvan uma odvojenog od fizičkog tijela ne postoji svijest. Tako je ljudsko fizičko tijelo (kao i sav životinjski svijet) izjednačeno s organskim automatom. Kad bi se i dozvolila mogućnost da fizičko tijelo ima neku svijest (koja nužno nije dohvatljiva Umu), ona bi se mogla svesti samo na instinktivne radnje. Postavlja se pitanje što su zapravo instinktivne radnje40 i gdje su pohranjeni njihovi “programi”?

Na Radnom se modelu (slika 10.) može uočiti da se Um, osim što ne stanuje u glavi, nalazi u “polju” Astralnog tijela koje prožima u cijelosti i fizičko tijelo do razine najmanje manifestacije materije, onoga što iz fizike poznajemo kao atome i njihove gradivne elemente. Prema tome, polje svijesti (Um) sačinjava samo djelić mnogo većeg polja svijesti koje smatramo nesvjesnim zato što nije dohvatljiv ego ili budnoj svijesti (6. i 8. poglavlje) kao što je to slučaj sa sadržajima Uma. Ako nešto nije dohvatljivo ego-svijesti, to još uvijek ne znači da nije dohvatljivo našim organima, uključujući sam mozak. Isto tako, ako moždana građa (neuroni) imaju pristup “nesvjesnom” dijelu Astralnog tijela, to još uvijek ne znači da bismo trebali biti svjesni svih njegovih sadržaja. Da se vratim na analogiju s radio-prijemnikom: bez obzira što je on uronjen u svojevrsnu juhu radio-valova stotina i tisuća radijskih postaja, to ne znači da ćemo kroz zvučnik moći čuti svaku. Čut ćemo samo odabranu, onu s kojom je njegov titrajni krug u tom trenutku usklađen, onu s kojom je u rezonanciji.

Možda bi ovo moglo dati ideju i o tome što se događa s našim doživljajima ovisno o stanju svijesti. Što je titrajni krug u tom slučaju i kako se namješta? Moglo bi se pretpostaviti da je to Um, a njegov položaj (npr. manja ili veća udaljenost od prva dva tijela) i položaj njegovih Pločica (stupanj “otvorenosti”) mogao bi biti jedan od mehanizama takvog namještanja. Prema dosadašnjim spoznajama, Um se može pomicati samo unutar ograničenog “prostora”, pa se on neće moći spustiti npr. do stanične svijesti (i “tjelesne” memorije) kao niti podignuti do nadsvjesnih sadržaja. Ova se ograničenja vjerojatno mogu probiti puno brže i jednostavnije na umjetan način, zahvaljujući psihoaktivnim supstancama poput meskalina, LSD-a, ketamina, DMT-a itd. Takav pristup pomalo nalikuje nasilnom navlačenju skale starih radio prijemnika preko granica, što bi moglo dovesti i do trajnog mehaničkog oštećenja, baš kao što netko može “puknuti” jer je doza bila prevelika. Oni koji takve ‘tripove’ prežive i oni kojima se varanje “mehanizama” svidi mogu razviti ovisnost (čak i ako supstanca sama po sebi ne stvara ovisnost) o takvom stanju svijesti, što bi se moglo protumačiti kao još jedan primjer eskapizma i pokušaja življenja u nekoj drugoj realnosti.