Uzimajući u obzir “lokaciju” Uma koja prema Radnom modelu nije u mozgu, na slike zaslona takvih skenera moglo bi se gledati kao na sjene koje oblaci reflektiraju na krajolik, dok bi sasvim različiti oblaci (misli?) mogli stvarati sasvim slične ili gotovo identične sjene (aktivacijske mape). Naknadne manipulacije snimljenim sjenama, njihovo okretanje, bojanje, filtriranje, uspoređivanje s drugim sjenama mogle bi stvoriti sasvim novi svijet znanja o sjenama kao “reprezentacijama oblačnosti neba na krajoliku”. Bez obzira na to koliko bi takvo znanje još uvijek moglo biti daleko od stvarnog poznavanja neba i oblakâ koji se po njemu šeću, teško bi moglo poslužiti kao potvrda vjerovanju da su oblaci zapravo epifenomen samog krajolika.
Slika 18: MRI snimka ljudskog mozga (© nepoznat)
|
Slika 19: Rendgenska snimka procesorske ploče osobnog računala (© Grant Stockly)
|
Ako se vratimo na analogiju s računalima, takvo skeniranje mozga (slika 18.) moglo bi se usporediti i s rendgenskim snimanjem procesorske jedinice računala (slika 19.) koja može izgledati dekorativno i zanimljivo, ali ni jednom softverskom inženjeru ne pada na pamet da na taj način proučava procese pokrenutog računala, a još manje da mu takav prikaz postane osnova za donošenje ozbiljnih (sudbonosnih) zaključaka. Netko bi iz takve snimke eventualno mogao vidjeti mehaničko oštećenje (recimo zbog pregrijavanja čipova), baš kao što je to u slučaju snimke mozga na kojoj se mogu vidjeti njegova fizička oštećenja (lezije). Ako je ovakva poredba neumjesna zato što rendgenska snimka ne pokazuje “da se tu nešto događa”, možemo npr. razmisliti o termalnoj (infracrvenoj) snimci, kao na slici 20., koja lijepo pokazuje u kojoj se mjeri u računalu griju određena područja dok ono radi (izvršava određene programe).
Slika 20: Termalna snimka procesora za vrijeme rada (© SPI Corp., slika je dostupna u boji na internetu)
Uz pretpostavku da bi računalni model (CTM iz 3. poglavlja) mogao biti koristan u razmišljanju o ljudskom biću (uz stalnu opasnost njihovog poistovjećivanja), pojavljuje se jedna nedosljednost kad istraživanja temeljena na takvom modelu pokušamo usporediti s uobičajenom računalnom praksom. Istraživači kognitivnih procesa ne odaju dojam da znaju ili da uzimaju u obzir da se pri analizi softverskih procesa ne promatraju promjene u hardveru (npr. promjene naboja na PN-spojevima poluvodičkih elemenata). Za to se koristi drugi softver kojim se izravno prati izvršavanje promatranog softvera. Ne govori li to u prilog tome kako bi u istraživanju svijesti isto tako valjalo koristiti drugu svijest/svjesnost, a ne stroj (skenere promjena moždane biokemije ili električnog polja)? Mogu li oni uzeti u obzir da računala nisu parni strojevi, benzinski ili dizelski motori i da im trebaju “softveraši” umjesto strojara i (auto)mehaničara?
Moja ravnodušnost prema skenerima kao pokazateljima moždanih aktivnosti vjerojatno leži u tome što sam se se stvarnim hardverom i softverom profesionalno započeo baviti na osobnom računalu koje je u to vrijeme izgledalo poput onoga prikazanog na slici 21.