Slika 21: Osobno računalo 1980-tih (© nepoznat)

Nizovi svjetlećih dioda (“ledica”) i prekidača nisu bili dizajnerski hir, već preteča tipkovnice, miša i kolor-zaslona. Paljenje i gašenje takvih svjetlosnih indikatora stvarno je pokazivalo izvršavanje programskog koda. Jasno, uz pretpostavku da je onaj tko gleda znao u što gleda, a za što bi često morao koristiti tzv. “korak-po-korak” način rada (engl. single step mode). Sve je izgledalo prilično mistično – taj je prizor svakako ljudskom umu zanimljiviji od bezlične moždane mase (holivudskim čarobnjacima trebalo je dosta vremena da odustanu od takvih prikaza “moćnih zvijeri”).

Nalik spomenutim svjetlosnim indikatorima, skeneri mozga u puno raskošnijem izdanju na svojim zaslonima prikazuju energetske promjene u fizičkoj tvari koje se pokušava dovesti u vezu s kognitivnim procesima. Ovakav pogled omogućava opstanak zablude da su um i svjesnost u širem smislu posljedica fiziologije, odnosno da ne mogu egzistirati samostalno, bez onoga što podrazumijevamo pod materijom. Ako u obzir uzmemo analogiju s radio-prijemnikom, stvar bi mogla biti nešto bolja – za početak, bilo bi lakše prihvatiti da informacija/signal može postojati neovisno o anteni prijemnika30.

Sljedeća značajna stvar u analogiji s radio-prijemnikom jest subjektivni doživljaj onoga tko sluša. Taj je dio u neuroznanstvenim istraživanjima, kao što sam već ranije napomenuo, moguće dobiti putem upitnika na koje ispitanici trebaju odgovoriti. Skeneri ne pokazuju onoga tko kaže: “Kako je lijep ovaj cvijet!” ili “Kako je crveno sunce pri zalasku!”, niti gdje se ono što to doživljava nalazi. Povećanje preciznosti (razlučivosti snimanja) nažalost neće pomoći. Kažem nažalost, jer smatram da bismo u tom slučaju prije stigli do ograde i poreski novac počeli trošiti na malo drugačiju metodologiju.

Nemogućnost da izmjerimo ili da objasnimo subjektivni doživljaj crvenila crvenog ili ljepote nekog cvijeta, vodi nas do Qualia i onoga što je David Chalmers nazvao ‘teškim problemom svjesnosti’ (engl. Hard problem of consciousness) koji počiva na nemogućnosti objašnjavanja kako se stvara i zašto subjektivno iskustvo. Chalmers također smatra da bi na svjesnost potrebnu za subjektivan doživljaj trebalo gledati kao na temeljni, građevni dio univerzuma, kao na nešto neiskazivo drugim temeljnim fizikalnim pojavama (Chalmers, 2002.)31. Chalmers, D. J. (2002.), The Puzzle of Conscious Experience. U: Scientific American Special Edition, 12(1):90-100, 08/2002. posebno izdanjeOčekivano je privukao pažnju “psa čuvara”, uključujući i “elitne postrojbe” poput prije spomenutog Dennetta. Dennett upozorava da je Chalmers sa svojim ‘lakim problemima svjesnosti’32 bacio mamac kako bismo progutali njegov “težak” problem – manevar koji nije nimalo pridonio istraživanjima već samo stvaranju iluzije (Dennett, 1995.).Dennett, D. C. (1995.), Commentary on Chalmers – Facing Backwards on the Problem of Consciousness, 10.11.1995., http://ase.tufts.edu/cogstud/papers/, viđeno: 08.02.2013. Dennett je u napadu na Chalmersa izveo vješt manevar povratka u okvire “ograde”. Naime, pokušao je podsjetiti na to da Chalmersovi “laki problemi” uopće nisu lagani, ali da ćemo njihovim rješavanjem ujedno dobiti rješenje “teškog problema” koji je zbog toga iluzoran.

Zašto ovo smatram pozivom na vraćanje ili ostajanje unutar ograde? Zato što se potiče na vjerovanje da se svaki problem može riješiti, a da se ne napuste materijalistički okviri. Ovaj put bih kao primjer za usporedbu, umjesto radio-prijemnika, iskoristio cjelokupni sustav radio-difuzije. Dennett smatra da sve što želimo doznati o radijskom programu možemo pronaći u kutiji radio-prijemnika – to znači da bismo u njoj trebali pronaći i radio-predajnik, studio i izvor zvuka (bila to živa osoba ili playback). Nekom domorocu u prašumi koji ne zna ništa o tehnologiji radio-difuzije već bi otkrivanje funkcionalnosti radio-prijemnika mogao biti “težak” problem. Ostaje pitanje kako do kraja riješiti misterij cjelokupnog sustava, a da se zadržimo samo na prijemniku (i u prašumi materijalizma)?