Andy Clark navodi da određene vanmozgovne funkcije (npr. gestikulacija pri razgovoru), pa čak i korištenje strojeva/uređaja koje koristimo u kognitivnim (misaonim) procesima (računala, “pametni” telefoni itd.) možemo smatrati proširenjima uma (Clark, 2010.),Clark, A. (2010.), Out of Our Brains, 12.12.2010., http://opinionator.blogs.nytimes.com/2010/12/12/out-of-our-brains/?nl=todaysheadlines&emc=ab1, viđeno: 10.07.2012. tj. mozga. Clark mašta o tome da bi bi strojne (ne-biološke) ekstenzije, osim protetičke uloge (kao npr. u slučaju implantiranog slušnog aparata), mogle poboljšati, pa čak i promijeniti, kognitivne sposobnosti. Clark svoje mudrovanje racionalizira tvrdnjom da je “puno ljudi s kojima razgovara potpuno sretno s takvom idejom.” (Clark, 2010.).Clark, A. (2010.), Out of Our Brains, 12.12.2010., http://opinionator.blogs.nytimes.com/2010/12/12/out-of-our-brains/?nl=todaysheadlines&emc=ab1, viđeno: 10.07.2012. Tragom takvih maštarija, mogli bismo naći još niz “humanih” scenarija za korištenje: recimo bolja učinkovitost/usmjerenost u obrazovanju, držanje “zlikovaca” pod kontrolom, eutanaziranje itd.

Ostavljajući takve ekstenzije Uma po strani, nastavljam s dužim isječkom razgovora u kojem smo pokušali dobiti neke informacije o povezanosti Uma s njegovom najistaknutijom, informatički rečeno, perifernom jedinicom – mozgom: