Međutim, knjiga ostavlja utisak da taj pokret u sjeni više ne postoji. Camerlengo je još jednom prizvao njegov duh, a uništenjem tog fantoma i sam biva uništen: "Probudi staro zlo u novi život. A onda ga uništi." Čini se da autor svojom knjigom želi učiniti isto ...
Ostaje pitanje gdje su danas predstavnici "luciferske doktrine" kada su bili tako moćni da su podizali sveučilišta, banke i industrije, i kada se njihov "krajnji cilj" – osnivanje "sekulariziranog novog svjetskog poretka" – i danas može vidjeti na novčanici od jednog dolara, u obliku natpisa Novus Ordo Seclorum. Sam harvardski profesor objašnjava da taj izraz ne znači samo "novi svjetski poredak" nego se može interpretirati i kao "novi sekularni poredak".
Izmišljena priča ispričana u ovom bestselleru jasno pokazuje da su obje strane u borbi sjena ispunjene istim uvjerenjima. Camerlengo opravdava sam sebe pozivajući se čak i na Božje riječi: "Ništa ne povezuje ljude toliko koliko prisutnost zla". Jer. "Bez tame nema ni svjetlosti, a bez zla nema dobra."
Takvom stavom papinski tajnik govori isto što i predstavnici luciferske doktrine koje je želio pobijediti.
Trebamo li zaista zahvaliti Tami što uopće možemo znati što je Svjetlost? Da li zaista bez Zla ne postoji Dobro? Time bi i zlo također bilo dobro, čak i neophodno za Dobro! Upravo to vjeruje i gore spomenuti "prosvijetljeni" monist ...
Ova filozofska pitanja, koja se postavljaju čak i u svjetski popularnim romanima, pokazuju koliko su aktualna i ključna objašnjenja u ovoj knjizi. Jer svjetlost ne stvara sjenu. Očito, mnogi to još nisu primijetili.
"Monoteistička" i monistička slika čovjeka
Elitni krugovi moći religijskih i sekularnih tabora vjeruju kako su pozvani vladati svijetom jer su ljudske mase grešne, odnosno animalne, i prema tome trebaju odgovarajuće vodstvo.
Monoteizam (u tradicionalnom smislu: "Jahve ili Allah je jedini Bog") i materijalistički monizam su dvije strane jednog dualizma, naoko različite. Ali, budući da su dio istog dualizma, dolaze i do istih zaključaka. Njihovi svjetonazori su suprotstavljeni, ali njihova djela su "praktički" ista.
Tradicionalni monoteizam uči da je čovjek kao Božje djelo prvobitno bio dobar, ali se zbog grijeha Adama i Eve odmetnuo od Boga, i samo milošću "Sina Božjeg", odnosno "Proroka" može biti razriješen. Po takvoj vjeri, svi neobraćeni i nevjerni u osnovi su zli i grešni i stoga trebaju biti obraćeni, progonjeni ili odstranjeni.
Do sličnih zaključaka dolazi i materijalistički monizam. On tvrdi da je čovjek životinja koja je tijekom evolucije izgubila instinkt i na temelju naraslog mozga razvila intelekt, dok je životinjski genetski kod još uvijek ostao isti. Stoga temeljni obrazac ljudskog ponašanja još i danas odgovara životinjskom "žderati i biti proždran": borba za vlastito preživljavanje i isključivanje konkurencije.
"Humanizacija" ljudi nužna je već tisućljećima i morala bi se provesti svim sredstvima, jer ni religija ni racionalno prosvjetiteljstvo nisu bili u stanju poboljšati ljudsko ponašanje. Naprotiv, 20. stoljeće bilo je najsmrtonosnije stoljeće ljudske povijesti, a kraj nije na vidiku. Nasilje, terorizam, vandalizam, kriminal – sve je u porastu.
Ako čovjek, kako tvrdi materijalistička znanost, nije tek normalna životinja, već životinja koja je izgubila instinkt i zbog većeg mozga čak vjeruje da ima slobodnu volju, onda to sa sobom donosi enormne probleme:
"U svakoj grupi u kojoj zajedno žive od instinkta oslobođene individue postavlja se pitanje kako se pojedince može prisiliti da se pridržavaju važećih normi svoje grupe" (Der Spiegel 21/2002)
Ova rečenica iz članka već spomenutog u 1. poglavlju naglašava vrhunac posljedica materijalističkog svjetonazora: pojedinac mora biti prisiljen podvrgnuti se vladajućim normama. Pitanje je samo kako?, i, neizgovoreno, od koga? Općenito znanstveno mišljenje jest da je religija, koja je u početku još i mogla ispuniti ovu zadaću, već odavno zakazala kao moralna instanca i sad ju je znanost demitologizirala. Kako dakle pojedinac u bliskoj budućnosti može postati "prisiljen" držati se normi zadanih od strane "normalnih", tj. od predstavnika vladajućeg svjetonazora? (Odgovor koji se danas sve otvorenije prezentira glasi: kroz jedan novi, sekularni svjetski poredak.)
Opet se pokazuje kako dva suprotstavljena svjetonazora – a jer su dio istog dualizma – naposljetku vode sličnim načinima postupanja. "Monoteističke" religije tvrde da je čovjek grešan i nezreo. Materijalističke znanosti tvrde da je čovjek animalan i povodi se za nagonima. Praktički oboje znači isto, naime da je ljudima potrebno jako, po mogućnosti totalitarno vodstvo. Stoga ne čudi da predstavnici monizma žele prisvojiti ista apsolutna prava kakva su imali predstavnici monoteizma u srednjem vijeku, a dijelom još i danas. Ova navodno apsolutna prava koje predstavnici obaju strana zahtijevaju za sebe treba ovdje pobliže rasvijetliti, jer iz njih proizašle namjere čine vidljivima pravo lice upitnih poluistina.
