Iako ovaj svjetonazor može zvučati bezopasno, on otvara vrata raznim pogrešnim tumačenjima koja u svojim okultnim izvedenicama vode do najvišeg oblika prividnog prosvjetljenja.
Monizam je posljednji mogući pokušaj definiranja stvarnosti iz dualnosti. On tvrdi: "Svjetlost nije tek ukupnost sve tame. Ona je nešto posve drukčije od tame. Svjetlost je suprotnost tame, njena odsutnost. Raskidajmo tamu, i u svjetlosti smo! Ako svi negiramo tamu (dualnost), onda smo potpuno u svjetlosti = prosvijetljeni".
Ova poluistina je temelj svjetonazora najviših sila tame. Ona je ovdje predočena simbolikom svjetlosti i tame kako bi se pojasnila temeljna greška u razmišljanju: prirodno je da je u svjetlosti tama odsutna, to je točno. Ali je kobna poluistina reći da je svjetlost tek odsutnost tame.
Svjetlost nikako nije produkt negacije tame. Isto tako, stvarnost se ne može spoznati tek negiranjem dualnosti. Ako se stvarnost pokušava spoznati negacijom nestvarnosti, tada je riječ o slici svijeta koja je doslovno negativna (od lat. negare; "nijekati").
Tim svjetonazorom "prosvijetljeni" dokazuju da se nalaze u tami, inače svjetlost ne bi morali definirati iz perspektive tame. Pokušaj da se negacijom tame dospije do svjetlosti je ateistički oblik samoizbavljenja, koji je u stvarnosti samoobmana.
Problematika Advaite
Slika svijeta koja zastupa definiciju "stvarnost = nedualnost" u zapadnoj se filozofiji naziva monizam, a u indijskoj advaita (sanskrt: prefiks negacije a-, i dvaita, "dvojstvo; dualnost")
Problem advaite je u tome što Boga, odnosno stvarnost, definira negativnim izrazom: "ono što nije dualno". Ali, može li se Apsolutno opisati samo negacijom relativnog, naime onim što nije? Onda se očito ne zna što Apsolutno jest. A ako se ne zna što Bog jest, kako se može znati što on nije? Dakle, pokušava se definirati nešto što se ne poznaje, a počinje se negacijom svega onoga što nije. Ali odakle se, bez poznavanja, zna što nije?
Isto vrijedi i za pitanje samospoznaje: Ako znam što nisam (npr. "moj" ego), to još uvijek ne znači da znam tko sam ja.
"Sve je jedno": nema razlike između pozitivnog i negativnog?
Ezoterijski monizam je u svojoj biti ateistična filozofija, ali sadrži puno istina koje mu daju atraktivan i "duhovan" izgled.
Filozofski formulirano, monizam tvrdi: "Apsolutno je jedina stvarnost, a ona je slobodna od dualnosti, kao što je svjetlost slobodna od svih sjena. To znači da dualnost ne predstavlja istinsku stvarnost. Svi dualistički koncepti su iluzija (sanskrt: maya)".
Kao što je u deizmu dana jednostrana (poluistinita) definicija karme, tako je i ovdje pojam maya snabdjeven jednostranim pojašnjenjem koje je – iako poluistinito – pogrešno. U indijskoj filozofiji je ateistički monizam nazvan mayavada; "učenje (vada) da je sve manifestirano iluzija (maya)"; gledište da je sve jedno.
Posljedice monizma tek su od nekolicine ezoterika promišljene do kraja, a također i u hijerarhiji loža ove se "tajne" otkrivaju tek na najvećem stupnju inicijacije. Logika ezoterijskog monizma zvuči jasno, čak prosvjetljujuće, ali ipak se u konzekventnijoj interpretaciji pokazuje da ni ovdje nešto nije u redu.
Ovo što slijedi je kompaktna formulacija monističkog svjetonazora u ateističko-ezoterijskom obliku. Naravno, njegovi zastupnici se nikada ne bi javno izrazili ovakvim riječima. Samo mali broj njih svjestan je kakav svjetonazor zapravo slijede i gdje se filozofski svrstava. No kad se način razmišljanja koji stoji iza tog svjetonazora razvije sve do ekstrema sotonske zasljepljenosti, postavlja se pitanje gdje je greška?
Dakle, "prosvijetljeni" monist kaže:
"Cilj svakog pojedinog osobnog razvoja jest jedinstvo, stvarnost onkraj dualnosti, simbolički govoreći: svjetlost onkraj tame. Kako bi došli u svjetlost, moramo se osloboditi svake tame; moramo se oplemeniti. Moramo ostaviti za sobom svijest dualnosti i razviti svijest jedinstva. Mi, prosvijetljeni, dosegli smo to jedinstvo. Mi razumijemo da dualnost, kao ni tama, nije stvarna. U konačnici su svi oblici dualnosti iluzija. To osobito vrijedi za dualistički koncept "Ja " i "Bog". Nema Boga izvan mene, nema Boga u oblacima koji nas ljude promatra i nagrađuje ili kažnjava. To je srednjovjekovni crkveni koncept kojim je ona željela ljude zaplašiti i pokoriti. U stvarnosti nema kažnjavajućeg Boga, ali ni volećeg Boga, jer oboje su dualistički koncepti. Isto tako su nestvarni koncepti neba i pakla, milosti i prokletstva, dobra i zla, radosti i patnje, ljubavi i mržnje, tj. ljubavi i kazne. Ljubav je dualistički (dvojstveni) pojam, i vjerojatno najljepša – ali zato ništa manje – iluzija. No stvarnost je slobodna od dualnosti kao što je svjetlost slobodna od tame. stvarnost je dakle ne-dualna, što znači ne-kažnjiva, ne-mrzeća, ne-bolna i "ne-zla", ali također i ne-voleća, ne-radosna, "ne-dobra" i "ne-božna". Jedinstvo je nešto posve drugačije od svega što se da iskusiti u dvojstvu (iluziji). Ova konačna i jedina istina, spoznaja stvarnosti, većini ljudi – zarobljenima u dualističkim konceptima – teško je prihvatljiva. Stoga je tek nekolicina ljudi dovoljna jaka i sposobna da se suoči sa stvarnošću univerzuma i pristupi najvišem prosvjetljenju."
