Home U potrazi za dušom 2. Bezumno ili bezdušno?
Bezumno ili bezdušno?
Autor: Denis
Ponedjeljak, 10.06.2013. 13:00
Ažurirano: Petak, 17.04.2015. 13:07

Pad bezumlja

Ovakvo je ponašanje dovelo do odgovarajuće reakcije. Prve su “udarce” crkvenim autoritetima zadali predstavnici renesanse i humanizma (što je moglo doći do izražaja zbog protestantske “izdaje” u vlastitim redovima), na što se kasnije nadovezalo prosvjetiteljstvo, poznato i kao doba razuma. Pozivanje na razum činilo se zaista prosvjetljujućim nakon niza stoljeća kočenja njegovih potencijala. Nažalost, pozivanje na razum nije bilo nešto “evolucionarno”, već revolucionarno7 (prevratničko). Ono je bilo u funkciji razračunavanja s duhovnim i njegove marginalizacije, kao reakcija na višestoljetnu traumatizaciju “duhovnim vodstvom” Crkve, a ne u svrhu nadgradnje duhovnog. Bez obzira na to koliko je duhovna strana čovjeka toga doba mogla biti upitna, može se pretpostaviti da je, uvjetno govoreći, bila razvijenija od intelektualne. Umjesto da mu se prizna i potakne njegova duhovna “snaga”, radilo se na njezinom demontiranju, pa u krajnjem slučaju i izrugivanju, kao nečemu primitivnom i neprimjerenom “novom čovjeku”.

Na početku takve revolucije veličana je neustrašivost “duha”8 koji se želi samoizraziti (u umjetnosti, znanosti, istraživanju, brizi za čovjeka), a kojeg tadašnji autoriteti više nisu mogli zastrašiti. Ta nova sloboda iskorištena je u Francuskoj revoluciji koja je postavila tzv. svjetovnu vlast. Revolucija je postavila nove okvire u kojima se trebala očitovati spomenuta sloboda samoizražavanja. Novi poredak obećavao je “društvo znanja” utemeljeno na znanosti. Međutim, znanje je uskoro postalo roba (dobrim dijelom poistovjećena s informacijom), a znanost i znanstvenici dio trgovačkih spletki i ratova.

S obzirom na to da racionalno nije bilo dovoljno razvijeno, izgleda da je marginalizacija duhovnog stvorila određeni vakuum i tako otvorila prostor za najteži slučaj “bezdušno-bezumno”. Je li to kulminiralo krvoprolićima u dva svjetska rata, ostaje za razmisliti.

Nakon toga, slučaj “bezdušno-umno” doveo je do tehnološkog razvoja temeljenog na nizu novih znanstvenih otkrića i automatizaciji svih segmenata ljudskog djelovanja. Sve brža komunikacija i razmjena roba i usluga podmazana je ponudom naftopija, kao i bankarskim sustavom koji se odavno udaljio od svoje izvorne namjene. Novac je također postao roba. Sve preciznije mjerenje “univerzalnog” vremena, kao i vremena potrebnog da se obavi određeni posao, dalo je poseban zamah u približavanju novom apsurdu. Vrijeme je postalo novac, pa tako i roba. Krajnji rezultat je sve veći besmisao, vraćanje dugova i pokušaj izlaska iz kreditnog ropstva koje se povećava impulzivnom kupnjom nepotrepština koje bi trebale umanjiti anksioznost i depresivnost. Alkoholiziranje vikendom, drogiranje, seks, “turizam”9 i manje ili više ekstremni sportovi itd., hordama “ostvarenih individualaca” nude razumno rješenje u preživljavanju pauze između dva radna tjedna, preživljavanje pauze kad nisu u “mašineriji” i kad im prijeti opasnost da se suoče sa svojom ispraznošću i nedostatkom smisla.

Kada ispraznost dostigne apsurdnu razinu, smatram to pokazateljem da uskoro slijedi promjena. O kakvim se promjenama radi možemo samo nagađati. Ovdje se još jednom otvara mogućnost za suštinsku evoluciju u kojoj bi napuhanu racionalnost trebalo nadopuniti duhovnošću (a ne onim što se podrazumijeva pod iracionalnošću kojom plaše poklonici materijalizma). Ali, ako se klatno i dalje nastavi njihati, njegovo je (revolucionarno) otklanjanje u suprotnom smjeru zbog inercije neizbježno i samo je pitanje trenutka kada će doći do okretanja smjera. Klatno bi možda mogla zaustaviti vanjska (spasiteljska?) sila, iako bi mnogi zbog vlastite inercije mogli “poispadati” uslijed siline zaustavljanja.

7 ^Revolucionarni poriv bi se, psihološki gledano, mogao opisati na sljedeći način: nemogućnost, zbog neznanja ili nespremnosti (preuzimanja odgovornosti za vlastito djelovanje) suočavanja s vlastitim neželjenim psihičkim sadržajima koji su se nakupili opetovanim neuspješnim odbijanjem za naše biće poraznih ponuda. Umjesto pokušaja iscjeljivanja posljedica trauma nastalih zbog takvog ponašanja, osoba iz pozicije žrtve, kada joj se za to ukaže prilika, postaje agresivna (i vrlo emocionalna) prema vanjskim izvorima podražaja s kojima se više ne može nositi, jer nastavljaju iritirati zadobivene psihičke rane koje nisu sanirane. Potreba za unutarnjim “prevratom” zamjenjuje se onim vanjskim. “Revolucionari” često budu zatečeni pitanjem: “Kako/kada mi se ovo dogodilo?” jer ne uspijevaju (ili ne žele) shvatiti da nisu jednom, već nebrojeno puta donijeli neprimjerenu odluku, bilo da su nešto olako prihvatili ili odbacili. O tome tko i po kakvim kriterijima odlučuje biti će riječi u 8. poglavlju.
8 ^Smatram da taj “duh” predstavlja svjesni um, koji vođen dušom (i onime spuštenog od Duha) može postati alat kreativnosti, ali sam po sebi nije izvor kreacije. O tome će još biti govora u 10. poglavlju.
9 ^Ovdje mislim na turizam kao eskapizam (“bijeg od života” ili nešto blaže rečeno “svakodnevnice”). Za takav turizam primjerice Scott Cohen kaže da je primarno motiviran bijegom iz poznatog okruženja u pokušaju pronalaženja autentičnijeg doživljaja “van kuće” (Cohen, 2010.).Cohen, S. (2010.), Searching for escape, authenticity and identity: Experiences of “lifestyle travellers”. U: M. Morgan, P. Lugosi i J. R. B Ritchie (ur.), The Tourism and Leisure Experience: Consumer and Managerial Perspectives, Bristol, Channel View Publications (str. 27-42) U tom kontekstu Cohen se poziva na Michaela Morgana koji kaže da takav “doživljaj”, koji je konzumeristički, čini suštinu onoga što potrošači traže i što su spremni platiti.


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.