Home U potrazi za dušom 2. Bezumno ili bezdušno?
Bezumno ili bezdušno?
Autor: Denis
Ponedjeljak, 10.06.2013. 13:00
Ažurirano: Petak, 17.04.2015. 13:07

Razvoj bezumlja

Pripadam Zapadnom svijetu čiji su vjeronauci uobličili veći dio mog dosadašnjeg života i za koji mogu ustvrditi da je bezdušan. Je li oduvijek bio takav? Mislim da to traje puno duže nego što se čini, iako mi gotovo ništa ne daje za pravo da nešto takvo izjavim. Moje poznavanje ljudske povijesti nezavidno je zbog sustavnog izbjegavanja učenja povijesnih “činjenica” napamet u školskim danima. Možda zato što sam u sebi osjećao da ne treba pridavati preveliku pažnju onome što su ostavili/napisali pobjednici jer to predstavlja samo jednu stranu medalje (dok je druga često nepovratno izbrisana). Uzrečica “povijest je učiteljica života” zvučala mi je zbunjujuće. Ona druga, možda preciznija, koja glasi: “Onaj tko ne zna svoju povijest, osuđen ju je ponoviti”, sada za mene ima sasvim drugo značenje jer “svoju povijest” više ne doživljavam isključivo kao “povijest svog naroda/rase/civilizacije”, već kao zaista svoju (što istovremeno zahtijeva trud upoznavanja samoga sebe, da saznam tko ili što jesam). Povijest čije simptome mogu osjećati i kojih se pokušavam prisjetiti.

Tako npr. ne mogu reći koliko je Rimsko carstvo bilo “bezdušno” ili “bezumno”. Mogu primijetiti da je nakon jednog toliko jako centraliziranog carstva malo što do današnjih dana, osim Rimske crkve, ostalo toliko centralizirano (možda bi Pravoslavna crkva bolje prošla sa svojim centrom da nije bila meta najezde Turaka?). Je li tadašnja Crkva bila bezumna? U okviru podjele koju sam ponudio, moglo bi se reći da prividno jest. Propovijedala je duhovnost i duševne vrijednosti. Dobivši blagoslov posljednjih rimskih careva, praktičan i trgovački um visokog svećenstva istovremeno je radio na konsolidaciji moći kroz svojevrsnu “duhovnu, prvobitnu akumulaciju kapitala”. Crkva se osim toga nasilno razračunavala sa svima onima za koje je smatrala da bi joj se mogli naći na putu monopolizacije medijacijske uloge prema Bogu. Jesu li ovo povijesne činjenice? Možda jesu, možda nisu, no do sredine 20. stoljeća3 izgledalo je kao da ništa važno nije uspjelo preživjeti cenzuru i čistku takve Crkve. Sve postojeće “tvrtke”/konfesije uspješno su “pripojene i/ili preuzete”4 mačem ili križem, a najopasnija konkurencija, ona koja je navodno imala izravan doticaj s IS(us)om5, izbrisana je. Osim toga, nova “tržišta” poput Latinske Amerike, brzo su prisvojena.

Je li tadašnji “mali” čovjek bio duhovan? Vjerujem da jest, ako ništa drugo zato što je bio pošteđen niza umnih stimulacija koje bi ga odvraćale od duhovnosti i zato što je u nedostatku izbora bio bliže prirodi. Sasvim je drugo pitanje je li to bila istinska duhovnost ili “bogobojaznost”, odnosno strah od “duhovnih” vladara onih vidljivih i nevidljivih. Iako bi se Biblija, kao sveto pismo kršćana mogla (ili trebala) temeljiti samo na Isusovoj riječi6, gnjev starozavjetnog Boga bio je odviše važan adut da bi ga se odbacilo s obzirom na to da je bio dobra osnova za strahovladu. Na to se onda lako moglo nadovezati i iskrivljeno tumačenje nekih IS(us)ovih “gnjevnih” poruka. Krajnja posljedica bila je “religioznost” pogrešno shvaćena (i prihvaćena) kao autentična duhovnost, odnosno spajanje s Bogom bez posrednika.

Velebni posjedi, procesije zlata, srebra i dragog kamenja, raskalašeni život, križarski ratovi, političke intrige i proganjanja neke su od posljedica takve bezumnosti. Vladanje visokog svećenstva dovelo je do situacije za koju se lako može ustvrditi da nije imala mnogo veze sa “zdravom pameću”, a uvelike se temeljila na iracionalnom strahu od gnjevnog Boga i banalnom tumačenju IS(us)ovih parabola.

3 ^Godine 1945. pronađeni su tzv. koptski tekstovi u Nag Hammadiju u Egiptu, čiji se prvi prijevod pojavio 1977. U nastavku ću iskoristiti nekoliko citata iz ovog tzv. apokrifnog izvora (apokrifan izvorno znači tajan, ali se obično tumači kao kriv ili podmetnut) koji bi, ako ništa drugo, trebao biti pošteđen tendencioznih prijevoda za potrebe crkvenih “otaca”. Nažalost, razlike u izdanim prijevodima (npr. Robinson, 1998. Robinson, J. M. (ur.) (1988.), The Nag Hammadi library in English, Revised edition, New York, HarperCollinsi Meyer, 2007.)Meyer, M. (ur.) (2007.), The Nag Hammadi Scriptures – The revised and Updated Translation of Sacred Gnostic Texts, The International Edition, New York, HarperOne nisu zanemarive.
4 ^Engl. M&A (od Merge & Acquisition), uobičajena praksa u poslovnom svijetu kojom se utvrđuje ili postiže dominacija na tržištu ili, stručno rečeno, “povećava svoj tržišni udio”.
5 ^Ovdje i u nastavku ovako ću pisati ime osobe koja se u Bibliji zove Isus. U dosad najstarijem pronađenom grčkom izvorniku (Codex Sinaiticus) za koji se smatra da je napisan sredinom 4. stoljeća (Tischendorf, 1866., 35) ne pojavljuje se ime Isus već kratica (nomen sacrum) IC, tj. IS (nominativ) ili IY (genitiv) (vidi npr. http://www.codexsinaiticus.org, viđeno: 03. 08. 02014.). Isti način označavanja može se pronaći i u apokrifnom Tominom evanđelju iz Koptskih tekstova (Grondin, 2013.)Grondin, W. M. (2013.), A Concordance for the Coptic Gospel of Thomas, http://gospel-thomas.net/splitv.htm, viđeno: 13.06.2014., a u prijevodima na druge jezike također se koristi ime Isus ili ‘Isus [koji] živi’ (na engl. prevedeno kao IS who lives, prilagođeno u Living Jesus).
6 ^U biblijskim tekstovima koji obuhvaćaju 1166 stranica, u dijelu Novog zavjeta na Isusove riječi otpada 97 stranica (Kaštelan i Duda, 1974., 937-1034).Kaštelan, J. i Duda, B. (ur.) (1974.), Biblija – Stari i novi zavjet, Zagreb, Kršćanska sadašnjost Radi se o evanđeljima samo četiri od 12 apostola, a neki se dijelovi i ponavljanju.


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.