Home U potrazi za dušom 2. Bezumno ili bezdušno?
Bezumno ili bezdušno?
Autor: Denis
Ponedjeljak, 10.06.2013. 13:00
Ažurirano: Petak, 17.04.2015. 13:07

“Oni koji u znanosti dovode u pitanje uobičajene stavove ili osobne interese vjerojatno će naići na poteškoće. Znanstveni disident prije svega treba shvatiti da je znanost osim sustava znanja, također sustav moći u kojem ključnu ulogu imaju interesne skupine, dok ‘insajderi’ imaju dodatnu prednost. Neistomišljenike se najčešće ignorira ili izopćuje. Ako i dobiju vanjsku podršku, zbog nje bi mogli biti napadnuti.” (Martin, 1998., moj prijevod)

Martin, B. (1998.), Strategies for dissenting scientists. U: Journal of Scientific Exploration, 12(4):605-616

 

“Those who challenge conventional views or vested interests in science are likely to encounter difficulties. A scientific dissenter should first realize that science is a system of power as well as of knowledge, in which interest groups play a key role and insiders have an extra advantage. Dissenters are likely to be ignored or dismissed. If dissenters gain some recognition or outside support, they may be attacked.”

Preostaje i stav vladajuće znanosti kako je jedino ona pozvana donositi “radosnu vijest” novootkrivenoga. Prema nečemu iz drugog izvora, koliko god obećavajuće bilo, lako bi se moglo odnositi po principu “nije ovdje otkriveno” (engl. not invented here), pa zbog toga niti nije vrijedno pažnje.

S dogmom se povezuje i pristranost. Znanstvenici često ističu, a da ih se ni ne pita, da su rezultati dobiveni nepristranim pristupom/radom (engl. unbiased). Pitanje je koliko nešto može biti nepristrano ako je utemeljeno na nizu prevladavajućih vjerovanja koja – iako se žele poistovjetiti s istinama – to ipak nisu. U trenutnoj situaciji, sa zadanom ogradom, znanost može samo reći da je materijalistički pristrana.

Vladajuća znanost, kada se dotaknu vjerovanja od središnje važnosti (dogme), pokazuje mnogo pojava koje su se očitovale i u organiziranim religijama kad se taknulo u njihove svetinje – netrpeljivost, agresivnost i licemjerje. Kada je riječ o živim bićima, bez pretjerivanja se može kazati da spomenuti Darwinov evolucionizam predstavlja središnju dogmu. Sve što pokazuje naznake da bi moglo oskvrnuti to vjerovanje dobiva posebnu pažnju, a obrana može izgledati vrlo agresivno i “srčano”24. Već samo stavljanje “svetinje” u krivi kontekst, recimo u nekoj reportaži ili novinskom članku, može biti blasfemično. Istovremeno, ta ista znanost, odnosno njezini “psi čuvari” ne nalaze za shodno (ili jednostavno nemaju za to mandat) reagirati kad netko npr. um grubo reducira na mozak na osnovi neke neuroznanstvene objave ili zaključi da je slobodna volja iluzorna.

Skepticizam i znanstvena prevara

Znanstveni skepticizam temelji se na empirijskim postignućima, na prikupljanju dokaznog materijala koji bi jednoj teoriji trebao dati više kredibiliteta nego nekoj drugoj. Kada se s vremenom broj “dokaza” poveća, teorija postaje sve neupitnija, što vodi do prevladavajućeg vjerovanja. Ono, međutim, ne može postati i istinito i neupitno jer je po znanstvenoj etici sve podložno reviziji. U obzir bi trebalo uzeti dvije stvari povezane s postojećim vjerovanjima. Prvo, da je i samo vjerovanje “vlastitim očima” (osjetilima) podložno reviziji. Ako revizija izostane, skepticizam se isključuje i lako pretvara u demagošku obranu materijalističkog svjetonazora. Druga stvar vezana je za postupak prikupljanja dokaznog materijala koji, bez obzira na to što zahvaljujući napretku mjerne tehnologije postaje sve više automatiziran, mjerne kriterije postavlja čovjek prema svojim vjerovanjima. Čovjek u konačnici odlučuje i o tome hoće li se nešto protumačiti kao dokaz ili ne. Ljudski je u procjeni pogriješiti, ali isto tako je ljudski i prevariti. Prevara je vrlo često motivirana financijskom ili nekom drugom osobnom dobiti, pa tamo gdje su ulozi veći, može se očekivati veći broj pokušaja prevare (unatoč kontrolama).

Znanstvenici su danas prepušteni tržištu više nego ikad, pa im je, sportski rečeno, nametnuta “tržišna utakmica” sa sve većim očekivanjima koja trebaju ispuniti žele li ostati u prvim ligama (nacionalnim, regionalnim, svjetskim). Tako se recimo znanstveni radovi boduju u skladu s prestižnošću časopisa u kojima su objavljeni, pri čemu oni na engleskom jeziku čine “ligu prvaka”. Oni znanstvenici koji na tržište ne “izbace” dovoljan broj znanstvenih radova riskiraju svoju poziciju/autoritet i sve popratne pogodnosti25. Skupljanje bodova u znanstvenim ligama tako se suštinski ne razlikuje od onih u profesionalnom sportu. Velik broj radova sadrži manje ili veće konceptualne ili metodološke pogreške, što je neizbježna pojava svake ljudske aktivnosti.

24 ^Npr. ni suautorstvo u otkrivanju strukture DNK, Francisu Cricku nije pomoglo da ne ostane dužan opravdati se zbog prozivanja jedne svoje ideje “središnjom dogmom”. Iako je napad kritike mogao biti opravdan izjavom kako “znanost ne trpi dogme” isto tako on bi mogao ukazivati kako glavni oltar nije dovoljno velik za udomljavanje još jedne dogme ili nedajbože svrgavanje postojeće.
25 ^Među znanstvenicima poznato i kao “publish-or-perish” (objavi ili ugini).


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.