Slijedom gore navedenoga, a koristeći predstavljenu analogiju autopilot-kapetan, moglo bi se zaključiti sljedeće: novopridošli kapetan – beba vrlo se brzo suoči s činjenicom da su kapetani osobe koje ga okružuju negdje u potpalublju i da za kormilom imaju nešto što ona još uvijek nema. Na početku, dok ne može govoriti, beba to osjeća, ali kasnije kad počne koristiti riječi također može konstatirati da je odrasli većinu vremena uopće ne doživljavaju i ne čuju – ne pridaju joj pažnju koju traži, što bi moglo dovesti do toga da mali kapetan pokuša plačem, galamom ili nestašlucima dobiti željenu pažnju.

I tako mladi kapetan sve više počinje prepuštati kormilo vlastitom autopilotu, a drugi će mu autopiloti svesrdno pomoći da iz bogate ponude programa koje su i sami prihvatili osiguraju da skladište mladog kapetana što prije dobije svoje svetinje (vidi 10. poglavlje). Raskorak između želja kapetana i kormilarenja autopilota u sve većoj civilizacijskoj buci dovodi do toga da se u nekom trenutku pojavi osjećaj promašenosti23, ispraznosti i besciljnosti unatoč tomu što su mnogi ciljevi ostvareni pa čak i nadmašeni. Nesreća je u tome što većina tih ciljeva nije naša, već je riječ o usađenim tuđim programima. Vođeni u prvome redu autopilotom, neki se zbog promašene navigacije razbiju, bilo da je riječ o novoj, autopilotu neprepoznatljivoj situaciji ili zbog toga što je kapetan možda pomaknuo kormilo, a da autopilot to nije primijetio. Nasukavanje ili brodolom koje često uslijedi autopilotu je naprosto nedopustivo (i sasvim ludo!), ali govoreći iz vlastitog iskustva, otvara mogućnost promjene u načinu kormilarenja. Za neke bi to moglo značiti još veću kontrolu autopilota (da mu se to ne ponovi), a za druge sve veću prisutnost kapetana koja će se svakako odraziti na smjer plovidbe.

Ego, self i Niži ego

U uvodnom dijelu ovog poglavlja naveo sam neke izraze koji se koriste za psihičku stečevinu koju sam usporedio s autopilotom. Iako sam ih vrlo slobodno koristio i poistovjećivao, što se vidi kod ego/self, u nastavku bih pokušao reći više o osnovi tog poistovjećivanja, nekim dodatnim pojmovima i načinu na koji se self predstavlja u nekim teorijama.

Temelj poistovjećivanja (još jedna radna pretpostavka) predstavlja kontrolna funkcija tih pojmova. Ovdje mislim na svjesnu kontrolu, odnosno na ono što naša uobičajena, budna ili ego-svijest želi ili je u stanju kontrolirati, tj. ono što stoji u pozadini samokontrole24. Koncept kontrolora možda u prvi čas više upućuje na nešto čvrsto, neku strukturu, što je prema riječima Johna Welwooda karakteristično za zapadnjačku psihologiju. Budistička psihologija ga nasuprot tomu vidi kao aktivnost – neprestanu tendenciju da ego sebe pretvori u nešto postojano i definirano hvatajući se za sve što može podržati takav identitet i odbacujući sve ono što bi ga moglo ugroziti (Welwood, 2002., 42).Welwood, J. (2002.), Toward a Psychology of Awakening – Buddhism, Psychotherapy and the Path of Personal and Spiritual Transformation, Boston, Shambala Publications, Inc. Spomenuta razlika u perspektivi pronalazi se i u samoj biti nerazumijevanja zapadnjačke psihologije za istočnjačko “stanje bez ega”. Na tome se među prvima spotaknuo upravo Jung tvrdeći:

“Nama je svjesnost nezamisliva bez ega; ona je izjednačena s odnosom sadržaja i ega. Ako nema ega, onda nema nikoga tko bi bio svjestan bilo čega. Ego je stoga neophodan za svjesni proces.” (Jung, 1975., 484 §774, moj prijevod)

Jung, C. G. (1975.), The Collected Works Vol. 11 – Psychology and Religion, Bollingen Series, Princeton University Press

 

“To us, consciousness is inconceivable without an ego; it is equated with the relation of contents to an ego. If there is no ego there is nobody to be conscious of anything. The ego is therefore indispensable to the conscious process.”

Nema razloga sumnji da Jung nije imao prilike svjedočiti “svjesnosti bez svijesti, a da nije u nesvijesti” pa izgleda da je ovakva izjava jedina moguća. Iz osobnog iskustva mogu reći da je riječ o Jungovoj zabludi i ona proizlazi iz već spomenutog različitog tumačenja ega, a za objašnjavanje te razlike može se iskoristiti i analogija autopilota. Autopilotom možemo smatrati “hardver i softver” (funkcionalnu cjelinu) ili samo “softver” (podrazumijevajući ili zaboravljajući da je za njegovo izvršavanje potreban neki hardver). I u jednom i drugom slučaju čini se da je točno ustvrditi “autopilot je neophodan za autopilotiranje”, ali drugi slučaj ostavlja više mogućnosti za razmatranje drugačijeg upravljanja kormilom, bilo da je “softver za autopilotiranje” u potpunosti izbačen (kapetan je za kormilom?) ili da je stavljen pod “kontrolu” (na uslugu) kapetanu ili možda nekom drugom “softveru”. Sasvim je druga stvar kolike su nam šanse da sa scene trajno uklonimo “softver za autopilotiranje” i kormilo prepustimo kapetanu te koliko je spomenuta ‘Budistička psihologija’ u tome učinkovitija od nekih drugih pristupa.

23 ^Razloge gubitka životnog smisla možda bi trebalo tražiti i u činjenici da je danas toliko toga dobilo smisao, tj. postalo značajno, da se naše “liste postignuća” sve više čine ispodprosječnima i nezadovoljavajućima.
24 ^Takva kontrola u stvarnosti je znatno ograničenija nego što se čini na prvi pogled. Ona u velikom dijelu ovisi o nekoj drugoj svijesti, iz područja tzv. nesvjesnog, koja stoji iza osnovnih fizioloških funkcija i povezana je recimo s tzv. iracionalnim ponašanjem. To isto područje koristi se i za niz naučenih vještina, na primjer održavanje ravnoteže kod vožnje bicikla, pomicanje jezika pri govorenju, pomicanje prstiju kod tipkanja bez gledanja tipkovnice itd. Pokušaj svjesnog uključenja u te procese dovodi do njihovog ometanja, a ne poboljšanja. Međutim, više zabrinjava to što ego-svijest nije u stanju kontrolirati čak ni naš tijek misli, odnosno sebe samu (ako je taj tijek misli njezina reprezentacija).
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .