Zanimljivo je da Masterson svjesno ili nesvjesno propušta obrazložiti tko je ranije spomenuti “netko” poseban. Ako je i naslutio da bi se moglo raditi o nečem “metafizičkom”, nisam uspio pronaći da se to drznuo i izreći ostajući tako unutar sigurnih (i cijenjenih) okvira bezdušne psihologije. Kod Winnicotta je situacija jasnija kad je posrijedi “metafizičko” – za njega je duša pojam koji gotovo da nema značenja (Winnicott, 1988., 52).Winnicott, D. W. (1988.), Human Nature, New York, Schocken Books Onda bi vjerojatno za naslijeđeno i odgojem stvoreno, uvjetovano, trebalo pronaći i onoga tko stoji iza već spomenute spontane geste. Površnom analizom takvih okvira dalo bi se zaključiti sljedeće: spontanost je antiteza uvjetovanja, pa bi njezino uporište prije valjalo potražiti u neodgojenosti, nego u dobrom odgoju. U tom slučaju ostaje nam nasljeđe, pa bismo trebali povjerovati kako postoje određeni ‘biološki strojevi’ koji su spontaniji od nekih drugih (pod pretpostavkom da im se spontanost ne uništi dobrim odgojem!). U tom slučaju na potezu su oni istraživači koji vjeruju da se sve povezano s urođenim može tražiti jedino u DNK, pa onda uskoro i doznamo da su pronađeni geni odgovorni za našu spontanost.

(Raz)uman ego i Um

Ranije spomenuti prvi način Freudova korištenja ‘das Ich’ (self kao ego) i Mastersonova napomena o mogućoj konfuziji zbog nemogućnosti potpunog odvajanja njegova stvarnog selfa od ega vodi nas do jednog sasvim razumskog objašnjenja takve ideje po kojem se ego/self može poistovjetiti s umom, odnosno svjesnim umom u onih koji um dijele na svjesno i tzv. nesvjesno. Postoje sasvim solidne osnove za takvu vrstu poistovjećivanja – kognitivne (ili misaone) funkcije poput obrade prikupljenih podataka osjetilima, pamćenja i prisjećanja, a koje se događaju u mozgu i koje pokreće um uvelike se koriste za osiguravanje uvjeta s najmanjom dozom neželjene boli31, što je u skladu s Mastersonovom definicijom lažnog selfa.

Htio bih prokomentirati tu težnju da se ego/self izjednači s umom u svjetlu mog Radnog modela. Ako se ego/self (ili samo ego) može smatrati isključivo primarnim podidentitetom, onda on ne može biti Um. Ako se ego/self (ili samo self) može smatrati onime što je Nataša predstavila kao Niži ego, onda ni poistovjećivanje s Umom nije neutemeljeno. Naposljetku, onaj koji kaže “ja” isti je onaj koji se poistovjetio s tijelom u užem smislu.

Uz ego/self ponekad se pojavljuju epiteti ‘stečeno’ i, kao što smo već vidjeli, ‘lažno’. Potonji zvuči vrlo nestvarno i uznemirujuće upravo za ego-svijest i tek treba vidjeti može li u obrani svoje “istinitosti” kao protuargument upotrijebiti spomenuto izjednačavanje s umom. Naime, je li moguće reći da je sve percipirano, zapamćeno i naučeno zapravo lažno jer, ako to nije slučaj, onda je i ego-svijest uistinu nešto “autentično” (ako taj pojam stoji nasuprot spomenute “lažnosti”).

Ovdje se valja osvrnuti na jednu vrlo važnu manipulaciju koja nam u manje ili više iskrivljenoj formi dolazi s Istoka. Naime, s vremena na vrijeme čujem nekoga kako tvrdi da je sve na ovome svijetu (u ovom realitetu?) iluzija, ne samo lažno već i nepostojeće. Zanimljivo je da su takve izjave upravo vrlo često povezane sa spominjanjem ega kojega takvi ljudi onda smatraju neprijateljem broj jedan. Iako djeluje fatalistički i predstavlja dobru osnovu za nihilizam, apsolutistička tvrdnja “sve je iluzija” (pa čak i kad se samo radi o manifestiranom dijelu kreacije) pogoduje upravo autopilotu ili egu/selfu jer ne dovodi u pitanje njegovu osnovnu funkciju – držanje stvari pod kontrolom. Hoće li on biti i ostati kontrolor u stvarnom ili iluzornom svijetu, njemu nije suviše važno. Isto tako, u kontekstu zadržavanja kontrole vrijedilo bi spomenuti još dvije pojave.