Ako krenemo od sebe i zastanemo na tren, lako ćemo uočiti koliko je rijetka praksa eksperimentiranja bilo kakve vrste, čak i unutar društveno prihvatljivog; o društveno neprihvatljivom i da ne govorimo – ono je često predmet zakonskih zabrana. Apsurdno je da eksperimentiranje postaje upitno i među onima kojima je to posao – znanstvenim istraživačima čija bi se praksa prije mogla nazvati usmjerenim eksperimentiranjem kojemu je prethodilo usmjereno obrazovanje. Pokušaj plovidbe izvan financiranih tokova dovodi u pitanje ugled i egzistenciju, a samo pojedinci svjesni takve igre priznaju to tek kad si osiguraju mirovinu (i tada ih se napada i etiketira kao senilne i neuračunljive). Oni drugi, nesvjesni, ne vide nikakav problem da nastave “eksperimentirati” po planu i programu pri čemu rado napadaju drugačije pristupe vjerujući da njihov izbor nema alternativu.

* * *

U kojoj se mjeri psihologija bavi lažnim selfom? Susan Harter i sur. (1996., 360-362)Harter, S., Marold, D. B., Whitesell, N. R. i Cobbs, G. (1996.), A Model of the Effects of Perceived Parent and Peer Support on Adolescent False Self Behavior. U: Child Development, 67(360-374) navodi kako nema mnogo empirijskih istraživanja onoga što se smatra lažnim selfom te da se špekulacije o njegovu porijeklu mogu pronaći na tri mjesta: u kliničkoj literaturi, literaturi socijalne i razvojne psihologije. Prva stavlja naglasak na patologiju nastalu udaljavanjem od pravog selfa zbog izostanka potvrde iz okoline, druga navodi potrebu za ugađanjem drugima ili dobivanjem njihove potvrde, a treća smatra da je takvo (lažno) ponašanje motivirano željom da se eksperimentira s različitim normativnim ulogama što je karakteristično za adolescentsku dob.

Smatram da bi se i za posljednje dvije pojave moglo reći da su suštinski gledajući patologije. Iako bi se drugu moglo racionalizirati izrekom “nema besplatnog ručka” jer sve u ovom realitetu trebamo zaslužiti pa tako i nečiju naklonost, treba se zapitati odakle potječe takva racionalizacija. Ne upućuje li ona upravo na druge lažnjake koji su također bili žrtve tuđih očekivanja i da će, kad za to dobiju priliku (biti odgajatelji), postati manje ili više agresivni u nametanju svojih očekivanja novim generacijama? Treće spomenuto poigravanje ili eksperimentiranje s ulogama moglo bi ukazivati na to da postoji otklon od izabranog Kalupa i da je “traženje sebe” u stvari pokušaj povratka ulozi koja je u skladu s primarnim izborom, što bi omogućilo najbolju moguću “protočnost” pa time i autentičnost i spontanost kojom se odlikuje pravi self. Ovdje sam se malo zaletio, jer tko je zapravo pravi self kojeg nema u Radnom modelu?

Winnicott, koji je mnogo pažnje posvetio lažnom selfu, sasvim očekivano ne govori mnogo o pravom selfu. Ovo upućuje i na to u kojoj je mjeri već sredinom prošlog stoljeća na Zapadu bilo izvjesno da će doći do razvoja manje ili više patološkog lažnog selfa30. Ideju o pravom selfu povezao je s onim što se smatra spontanom gestom i naglašava da samo pravi self može biti kreativan i osjećati se stvarnim, usto priznajući da njegova definicija pravog selfa služi za potrebe razumijevanja lažnog selfa (Winnicott, 1965., 145-148).Winnicott, D. W. (1965.), The Maturational Processes and the Facilitating Environment. U: The International Psycho-Analytical Library, 64:1-276, London, The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis Masterson je lažnom selfu suprostavio ‘stvarni self’ (engl. Real self) koji definira kao zbroj intrapsihičkih slika o sebi i drugim važnim osobama, kao i osjećaja pridruženih tim slikama, zajedno sa sposobnostima za djelovanje u okolini kojima te slike upravljaju. (Masterson, 1990., 23).Masterson, J. F. (1990.), The search for the real self: unmasking the personality disorders of our age, New York, The Free Press Takva definicija u stvari je vrlo općenita i mogla bi se primijeniti i na lažni self kada ne bismo znali što je o njemu mislio. Masterson dalje objašnjava na koji način pravi self omogućava osobi da u sebi prepozna tog “nekog” posebnog koji traje u prostoru i vremenu i koji opstaje kao jedinstveni entitet bez obzira na to koliko se njegovi različiti dijelovi pomiču i mijenjaju (Masterson, 1990., 24).Masterson, J. F. (1990.), The search for the real self: unmasking the personality disorders of our age, New York, The Free Press Zatim dodaje kako bi moglo doći do zabune u pokušaju potpunog i jasnog odvajanja koncepta njegova stvarnog selfa od (psihoanalitičkog) ega smatrajući da u tome nije uspio ni sam Freud, a i kasnije nastale teorije imaju različita viđenja. Navodi primjer ego-psihologije u kojoj su stvarni self i njegove funkcije poistovjećene s egom za razliku od teorije objektnih odnosa (engl. object relations theory) kod koje stvarni self funkcionira usporedno s egom koristeći neke njegove funkcije, dok je ego nositelj nekih tradicionalnih funkcija opisanih u ego-psihologiji.