"Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a snjim su bačeni i anđeli njegovi."
Pojam "Zmaja" može objasniti zašto se bezosjećajna astralna bića ponegdje nazivaju "reptilskima". Takav oblik danas više nije nepoznat, čak niti neuobičajen. Poznat je iz parapsiholoških i ufoloških fenomena, iz istraživanja snova, iz predaja svih starih kultura, a također i iz modernih popularnih izvora – znanstvene fantastike, Dosjea X, Harry Pottera, priča o dinosaurima, itd. Postojanje takvih bića u astralnom i inkarniranom obliku bilo bi moguće objašnjenje za mnoge događaje koji se danas na Zemlji odvijaju tajno, dijelom i javno, a koji ne zaslužuju da se nazovu drukčije do "sotonski".
"Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokva? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa zlim plodovima [...] Dakle, po plodovima ćete ih njihovim prepoznati." (Mt 7, 15-20)
Još drastičnije izrazio se prorok Izaija (5, 20): "Jao onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim, koji od mraka prave svjetlost, a od svjetlosti mrak ..." Ovo upozorenje trebalo bi potaknuti sve pragmatičare i misionare, kako religijske tako i sekularne i "poganske" da uvijek samokritički propituju svoje motive i plodove vlastitih postupaka.
Slijepa ulica agnosticizma
Prema mnogim filozofskim, znanstvenim, religioznim i ezoterijskim mišljenjima, na prvi pogled postoje samo dvije mogućnosti reagiranja. Ili se preuzima jedan od svjetonazora i zatvara u određeni krug, ili možemo, ne odlučujući se ni za jedan, postati agnostik.
U prvom slučaju čovjek vjeruje u premoć i ispravnost vlastitog svjetonazora i zastupa ga i izvana, bilo kao sljedbenik, vjernik i promatrač, ili kao zagovaratelj, istraživač, propovjednik, itd.
U drugom slučaju zapada se u tvrdnje kao što su: "Ne vjerujem ni u što i nikome. Svatko misli da jedini posjeduje istinu, no to su puka zamišljanja. Naposljetku je svejedno u što se vjeruje." Oni koji misle da ni u što ne vjeruju, ipak vjeruju u jedan svjetonazor, naime u agnosticizam: vjeruje se da su suština svijeta i pravi bitak nedostižni ili u najmanju ruku ljudima nikad shvatljivi; stoga moraju pokušati razumjeti ključne stvari i transcendentno; čovjek treba vlastiti svijet orijentirati na konkretne datosti.
I s agnostičkim svjetonazorom čovjek može biti dobrog srca i "pristojan". Ali, velika je mogućnost da postane cinik i nihilist, što može voditi pragmatičnoj ego-usmjerenosti koja se praktički ne razlikuje od negativnog monizma.
Pozitivni monizam: potraga za jedinstvom
Monizam upućuje na jednu duboku istinu, naime da onkraj dualnosti postoji jedinstvo. Odlučujuće pitanje je: što je bit tog jedinstva? Ateistički monizam tvrdi da je jedina (apsolutna) stvarnost apstraktna ukupnost svega što postoji: jedinstvo energija i zakona stvaranja; sve je energija: Bog je "Univerzum".
U ovom poglavlju prikazano je na kakve kobne načine ove istine mogu biti pogrešno shvaćene, osobito kroz psolutizaciju "neophodnosti" i "vlastitih interesa".
Iako je takav svjetonazor u posljednjem tisućljeću svjetske povijesti postao prevladavajući, monizam ne mora bezuvjetno voditi takvim zaključcima, kao što će se pokazati u nastavku ove knjige.
