Monizam je shvaćanje da materija i duh, tijelo i duša, svijet i Bog, grade jedinstvo, a ne dualizam. Sve što postoji je u međuodnosu, u međusobnoj povezanosti i jedinstvu. Svaki dio povezan je s cjelinom, a cjelina je sadržana u svakom dijelu.

Ali, ako je Bog jedinstvo, to također znači i da je Bog "sve". Dakle, i zlo? Znači li to da zlo nije ništa loše? Je li čak neophodno, pa time i dobro?

Kako je na ova zahtjevna pitanja odgovorio ateistički monizam, prikazano je ovdje u 4. poglavlju. Ako bi ateistički monizam bio posljednji zaključak mudrosti, onda bi "pragmatični realizam" zaista bio "najviša istina" – ledena, ekskluzivna i dostupna samo nekolicini "prosvijetljenih".

Međutim, svojom sviješću osjećamo da taj bezbožni "realizam" ne može biti ispravan. Nije sve jedno i svejedno. Razlikovanje nije samo moguće, već i neophodno ... A to nas vodi u 2. dio, "Svjetlost je neovisna o sjeni".

Sažetak

• Pretpostavka za realistično postupanje je znanje o tome što je stvarnost, a to vodi pitanju što je uzrok iza svega. Ima li naposljetku sve što postoji puno uzroka, ili dva, ili samo jedan? Postoji li onkraj dvojstva jedinstvo u kojem se dokidaju sve suprotnosti? Nasuprot dualizmu, monizam na ova pitanja odgovara potvrdno.
• Monizam: učenje po kojem sve što postoji proizlazi iz jednog jedinog temeljnog bivanja; da je temelj svakog bivanja jedinstvo; da nastanak i postojanje svijeta proistječe iz samo jednog prauzroka, jedne supstance i jednog principa; taj je jedini princip – u nadogradnji dualizma – ili materija ili duh. Stoga postoje materijalistički i ezoterijski monizam: u prvom se apsolutizira materija, jedna strana dualizma, a u drugom duh, druga strana. (Postoji i pozitivni oblik monizma, ali se on ne naziva tek "monizmom". Ono što je ovdje rečeno odnosi se na od Boga odvraćeni, jednostrani svjetonazor.)
• Monizam uči da je jedinstvo jedina stvarnost; dualnost (manifestirani svijet oblika) je prema tome iluzija. Ako je pojavni svijet iluzija, stvarnost (Apsolutno, "Bog") mora biti bezobličan i nedualan, dakle apstraktna ukupnost neutralne energije. Pokušaj da se Apsolutno shvati nijekanjem (negacijom) relativnog je u pravom smislu te riječi negativan pogled na svijet i vodi jednom obliku ateističkog samo­oslo­bo­đe­nja, koji je zapravo samoobmana.
• Pogreška negativnog monizma počiva na pretpostavci da je svjetlost odsutnost tame; kad se odstrani tama, stiže se u svjetlost. Filozofski formulirano: nedualnost = stvarnost. Ako se negira sva dualnost stiže se do stvarnosti onkraj dualnosti; tako se čovjek oslobađa svih predodžbi o Dobru i Zlu, o Bogu i Ja, o ljubavi i kazni, jer je u svjetlosti (= u bez-tamnom), i stoga "prosvijetljen".
• Ateističko-monistički "prosvijetljeni" u Bogu ne vide ništa drugo do apstraktnog jedinstva; oni kažu da je Bog sve, pa također i Zlo, jer ono uopće nije zlo nego jednako neophodno kao i Dobro. Onaj tko je "prosvijetljen" spoznao je da je sve jedno i da u konačnici nema razlike između pozitivnog i negativnog, sve što služi ostvarenju ove "istine" je neophodno, bilo to, relativno gledajući, dobro ili zlo.
• Ovaj svjetonazor kreće se u začaranom krugu ego-opravdavanja koji se izražava u nesavjesnom pragmatizmu: čovjek čini sve što je praktično kako bi postigao ono što je neophodno – a što je neophodno odredit će pragmatičari.
• Visokopozicionirani monisti znaju da je njihov svjetonazor ne­sav­je­stan, ali su to izokrenuli tako da misle kako njihovu surovu "istinu" mogu razumjeti samo nekolicina "prosvijetljenih", svi ostali su neprosvijetljeni i previše sentimentalni da bi se nosili sa golom istinom o stvarnosti. Stoga moraju djelovati u tajnosti, sa zavjetom šutnje i elitnim ekskluzivitetom.
• "Prosvijetljeni" monisti drže da su jedini koji znaju što je "istinska" stvarnost, i da su kao realisti pozvani osvojiti svjetsku vlast, jer samo ako oni, "prosvijetljeni", imaju neograničenu moć, na Zemlji može zavladati mir, red i jedinstvo. U ovo vjeruju elitni krugovi moći i religijskog i sekularnog tabora, stoga streme svjetskom poretku kojem su oni na čelu. U njihovim je očima postizanje takvog svjetskog poretka striktna neophodnost, i stoga je dopušteno sve što joj služi; cilj opravdava sredstvo.
• Primjena laži, prijevare i nasilja s hladnom računicom bez bilo kakve moralne ili religiozne zadrške, naprosto "kako neophodnost zahtijeva" – to je za "prosvijetljene" mislioce pragmatična formula za svaku vrstu odluke u pogledu moći i vlasti. Budući da je svijet pun grešnih, životinjskim instinktom vođenih ljudi, potrebna je radikalna, po mogućnosti totalitarna vladajuća elita koja će pokoriti mase; taj cilj opravdava čak i povećanje patnje u svijetu, kako bi svjetsko stanovništvo brže zatražilo jednu takvu elitu moći i njen svjetski poredak.
• Premda malo predstavnika ovog svjetonazora zna da su ateistički monisti, čak i kad govore o Bogu i kao političari se zaklinju na Bibliju, oni su ipak neosporno pragmatični zagovornici svojih sebičnih interesa koji u potpunosti proturječe kršćanskoj etici Deset zapovijedi i Propovijedi na gori. Stoga danas napredni politički filozofi potiču odbacivanje kršćanske etike u korist "poganskog ethosa" koji dopušta, kad je to "neophodno", i laži, prijevare i nasilje. Međutim, povijest pokazuje da takvo stanje duha vodi u pakleni krug, jer iz laži, prijevare i nasilja nikad ne može nastati poštenje, mir i prijateljstvo. Naprotiv: laž za posljedicu ima još veću laž, ubojstvo slijede nova ubojstva, a nasilje još veće nasilje, u konačnici globalno ("Svjetski ratovi").