Ta ista beba mi je u drugoj prilici pokazujući na sebe rekla sljedeće: “Hajde Denis, digni”. Upitao sam je koga da dignem, na što mi je uzvratila svojim imenom (treće lice?), a nije kazala “Mene digni”2. Može li se ovo smatrati još jednim pokazateljem da nije došlo do poistovjećivanja s fizičkim tijelom, odnosno da se nije pojavilo ono što se tek treba s njime poistovjetiti? Postavio sam si pitanje tko u tom razdoblju koristi zamjenicu “ja”, a svoje tijelo i dalje doživljava kao nešto strano, kao vanjski predmet (objekt). Je li ovo samo primjer nemogućnosti baratanja vlastitim imenom, zamjenicama “ja” i “meni” zbog nedovoljno razvijena jezika u tako ranoj dobi? Možda.

Spomenuo bih još jednu anegdotu na ovu temu. Riječ je o desetogodišnjaku koji se ničim izazvan (kako to već biva kod djece) povjerio svome ocu o onomu što mu se dogodilo s tri godine:

“Tata, ja se točno sjećam kada sam postao svjestan samog sebe. Baka mi je rekla da odem u hodnik gdje je vaga, stao sam na vagu i odjednom skužio da sam ja ja. Znaš, prije toga sam se osjećao kao da sam plišana igračka.”

Je li ovaj ovaj ‘aha-doživljaj’ samo dobar primjer kako se stvoreni ego/self napokon identificirao (poistovjetio) s tijelom? Pretpostavimo da jest, ali i dalje mi nije jasno tko se prije toga osjećao kao plišana igračka i za što je u prvom redu ona trebala biti sinonim: za nešto vanjsko, strano, odvojeno ili za nešto bez svijesti o sebi samom? Je li to ujedno trenutak kada koncept “meni” dobiva očekivano značenje, tj. nešto što više nije strano i odvojeno – ali od koga ili čega?

Mislim da je ovdje važno primijetiti da ego-svijest desetogodišnjaka koja je informirala o ranijem događaju u Umu “ima” pohranjeno (zapamćeno) kako je to biti bez nje same – to je preduvjet za izrečenu usporedbu. Ima stavljam u navodnike jer ego/self smatra da je sve čega se može sjetiti sam i proživio. Ako do tada nije postojao ego, tko ga je mogao tamo pohraniti?

Predstavlja li ovo rubnu pojavu3, a da razdoblje prije toga u kojem nije postojala “prava” identifikacija s tijelom možemo zanemariti i daljnja istraživanja usmjeriti prema egu/selfu ili primarnoj (pod)osobnosti koja se razvila i vodi nas kroz život?

Ako spomenutu anegdotu promotrimo kao rubni slučaj blizak rođenju, postoji još jedan rubni slučaj koji je blizak trenutku smrti. Riječ je o posebno teškim fizičkim i/ili psihičkim traumama4. Preživjeli znaju reći prisjećajući se takvih događaja da su doslovno bili “izvan sebe” što ukazuje na to da je onaj što poima izgubio percepciju bivanja u fizičkom tijelu kao u svom vozilu. Ekstremni slučaj ove pojave već je spomenuto ‘iskustvo tik do smrti’ (engl. Near Death Experience ili NDE) koje se gotovo beziznimno5 događa u nesvjesnom stanju, a to ostavlja malo prostora tumačenjima kako je svjesni ego/self taj koji ga je proživio. Dakle, još jednom, ego se nakon buđenja može prisjetiti takvog događaja jer su detalji o njemu zapisani u području Uma i postali mu dohvatljivi, iako on nije nužno sudjelovao u njihovoj pohrani/pamćenju.

2 ^“Meni” se u njegovom rječniku pojavilo nekoliko mjeseci nakon ovog događaja.
3 ^Rubni slučajevi su nešto što se u statističkom izjednačavanju olako odbacuje. Takav je pristup prije svega praktičan (i komercijalno primjenjiv), ali je posljedica čestog zapinjanja u stvarnom razvoju. Naveo bih ovdje stanje u jednoj od najvećih industrija, onoj automobilskoj, koja se od samog početka temelji na vrlo upitnoj tehnologiji motora s unutarnjim sagorijevanjem. Sva poboljšanja njegove konstrukcije i njegovih karakteristika i dalje ga čine po mnogo čemu inferiornim naspram elektromotora. To se primjerice odlično vidi u ekstremnim uvjetima (npr. vučne lokomotive, mega-kamioni u rudnicima dnevnog kopa itd.). Predviđeni servisni interval suvremenog automobila je 15 000 km. Ako se uzme da gradska vožnja u prosjeku ne prelazi 40 km/h, ispada da to “čudo tehnike” mora na servis (prvenstveno zbog motora) nakon nepunih 16 dana neprestanog rada (375 sati). Istovremeno, neke vrste elektromotora imaju servisni interval od nekoliko desetaka tisuća sati neprestanog rada.
4 ^Fizičke traume mogle bi se ostvariti svojevoljno, npr. dugotrajnim gladovanjem što je bila praksa mnogih mistika, a psihičke uzimanjem psihoaktivnih supstancija.
5 ^Neki eksperimenti poput onog Ricka Strassmana (2000.)Strassman, R. (2001.), DMT: the Spirit Molecule: a Doctor's Revolutionary Research into the Biology of Near-Death and Mystical Experiences, Rochester VT, Park Street Press s DMT-om, tim snažnim halucinogenom (ili u novije doba enteogenom), ukazuju na to da osoba ne mora biti u stanju nesvijesti da bi doživjela takvo iskustvo. Strassman je izložio i teoriju da iskustva s vanzemaljskim otmicama možemo zahvaliti prisustvu DMT-a kod navodno otetih. Ovdje je izostalo pitanje kako to da “navodno oteti” proživljavaju upravo takvo iskustvo, a ne recimo prisustvo na rock koncertu, predizbornom skupu, ljetovanju na rajskom otočju, polemici s punicom ili možda borbi sa žirafama ili sličnim kreaturama na nekom nepoznatom planetu.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .