Popularni ezoterijski slogani "Sve je jedno" i "Sve je Bog" treba uzeti s oprezom. Ako je sve Bog, onda bi i laži, ubojstva i rat bili "Bog" – a određene sile zaista to i vjeruju. No ta logika je jednostrana. Ako je svjetlost posvuda, to još uvijek ne znači da je sve svjetlost. Sjena nije svjetlost, a svjetlost ne stvara sjenu. Mora se diferencirano reći: Bog je sve, ali sve nije Bog.
Tako govori i sam Bog u riječima otkrivenja, osobito jasno u Bhagavad-giti (9, 4-6):
"Svojim neispoljenim oblikom prožimam čitav ovaj univerzum. Sva bića su u Meni, ali ja nisam u njima. A ipak, sve što je stvoreno ne počiva u Meni. Pogledaj Moje mistično obilje! Iako sam održavatelj svih živih bića i iako sam prisutan svuda, nisam dio ove kozmičke manifestacije, jer je Moje Jastvo sam izvor kreacije. Shvati da kao što snažan vjetar, koji svuda puše, uvijek počiva na nebu, sva stvorena bića počivaju u Meni."
Da je sve istovremeno jedno i različito prirodna je, samorazumljiva spoznaja koja vodi ključu individualnosti. Pratemelji i emanacija – Cjelina i dijelovi – nikad nisu nerazličito jedno, ali nisu ni odvojeni.
Drugim riječima, kad se kaže "Sve je jedno", to je jednostrani, nepotpuni način viđenja apsolutnog. Jer sve je jedno i različito, i to istovremeno. Ovakva diferencirana spoznaja (tattva) na sanskrtu glasi: acintya bhedabheda-tattva, "nezamisliva (acintya) istovremena različitost (bheda) i nerazličitost (abheda) Boga i Božjih energija"
Monoteizam i teizam: jedina istina ili apsolutna istina?
Kad bi u jeziku morali pronaći izraz za spoznaju "individualnosti onkraj dualnosti" i "istovremenog bivanja istim i različitim", za to postoji puno mogućnosti, npr. holizam relativnog i apsolutnog, sinteza individualnost-dualnost, ili diferencirani monizam (monizam: "Sve je jedno ..."; diferencirani: "... i različito"). Jednostavna i prikladna bila bi i formulacija "individualni teizam": teizam (shvaćanje Boga) koji je individualan, pri čemu se Bog i svi njegovi dijelovi također prepoznaju kao vječna individualnost.
Još jedan prikladan izraz bio bi "teistička duhovnost": kao prvo, izbjegao bi se -izam i drugo, pokazalo bi se kako ovdje nije riječ samo o "ezoteriji", energiji i jedinstvu, jer sve to još uvijek može biti ateističko i prikriveno materijalističko. Izraz "duhovnost" pokazuje da ovdje stvarnost nije definirana materijom, nego se smatra da je materijalno proisteklo iz duhovnog. Kvalifikacija "teistička" je gotovo suvišna, jer ako se duhovnost shvaća u pravom, apsolutnom, individualnom smislu onda se zna da ne može postojati ateistična duhovnost. Kad bi bila ateistična, ne bi ni bila duhovnost, nego monizam, okultizam, magija ili ezoterija u negativnoj, materijalističkoj izvedbi. (Naravno, postoji i pozitivna, teistička ezoterija koja je u svom čistom obliku isto što i teistička duhovnost.)
"Teistička duhovnost" dakle označava jasnu svijest o Bogu koja u sebi opaža i relativno i apsolutno, materijalno i duhovno, a njihovo bivanje jednim i različitim shvaća diferencirano. Ovo odgovara izvornoj, čistoj svijesti ljudi kao inkarniranih svjetlosnih bića.
Teizam nije istoznačan pojmu monoteizam, jer monos znači "jedan, jedini, sam", što je uvijek vrlo problematično. To se pokazuje kad se predstavnicima religija i apsolutističkim grupacijama postavi pitanje: "Je li vaše učenje jedina ili apsolutna stvarnost?" Većina mora priznati da sebi još nikad nisu postavili to pitanje i da zapravo tu ne vide razliku. A ako se odluče, uglavnom naginju opciji "jedine istine". Pri tome, posezanje za "jedinom istinom" i za "apsolutnom istinom" razlikuju se kao tama i svjetlost. Tvrdnja da se posjeduje jedina istina izraz je apsolutističkog svjetonazora. Apsolutna istina baš nikad ne tvrdi da je jedina, jer apsolutna ne znači "jedina" nego "sveobuhvatna". Ona može dopustiti sve relativne djelomične istine i integrirati ih, pri čemu se može pokazati što su istinite tvrdnje, a što nerazumijevanje. Kao što užarena iskra pod pepelom uz dovod zraka opet može postati vatrom, tako se u svakoj poluistini može prepoznati, procijeniti i osnažiti ono što je istinito.
Ovo je nešto posve drukčije od misionarenja i želje za preobraćenjem. Riječ je o međusobnoj inspiraciji na temelju zajedničke veze s Bogom.