Iz tame u Svjetlost

Dosadašnja analiza pokazala je kako poluistine posreduju samo jednostrano, nepotpuno razumijevanje stvarnosti. One definiraju stvarnost tako što relativnost (dualnost) ili negiraju ili apsolutiziraju. Stoga se ponovo postavlja pitanje: Što je stvarnost (jedinstvo) onkraj dvojstva? Je li apsolutno jedinstvo naprosto tek apstraktna ukupnost energije?

Kako se pokazalo kroz simboliku svjetlosti i sjene, logika ateističkog monizma vodi u ekstremni gubitak smisla, savjesti i Boga. Monističko gledište da svjetlost nije ništa drugo do odsutnost tame je apsurdna pretpostavka. Jer u stvarnosti svjetlost nikad ne nastaje iz tame. Tama će biti prevladana samo kad se svjetlost pojavi. Svjetlost i sjena su paralelne stvarnosti, ali u konačnici postoji samo svjetlost (apsolutna stvarnost), a tama je o svjetlosti ovisno postojanje (relativna stvarnost).

Onkraj materijalne dualnosti ne nalazi se tek apstraktno jedinstvo ili prazno Ništa, isto kao što se ni onkraj tame ne nalazi Ništa. No upravo to misle "prosvijetljeni" koji žive u tami – da onkraj materijalne dualnosti ne postoji ništa; sve je jedno (samo u Ništa je sve jedno!), stoga je svaka duhovnost iluzija.

Opet postavljamo pitanje: Što je stvarnost onkraj dualnosti? Što je snaga koja materiju (prostor i vrijeme) iznutra spreže, oblikuje i oživotvoruje? Odgovor je vrlo jednostavan. Onkraj dualnosti je jedinstvo. Jedinstvo znači: "nerazdvojeno, nepodijeljeno i nedjeljivo bivanje". Na grčkom se to naziva atomos, na sanskrtu atma, a na latinskom individuum!* Stvarnost onkraj dualnosti je nepodijeljeni i nedjeljivi život koji je neovisan o materiji kao što je svjetlost neovisna o tami.

Svedeno na formulu: Onkraj dualnosti je individualnost. Individualnost znači "osobina bivanja individuumom", "bivanje nedjeljivim, cjelovitim i potpunim". Biti nedjeljivim znači da je individuum neprolazan (= bezvremeno prisutan). Individualnost je vječna stoga što je nedjeljiva; ona nikad nije podijeljena u dualnosti, ni u prostoru (stvaranju i rastvaranju), ni u vremenu (prošlosti i budućnosti). Linearno vrijeme spada u svijet materije i nedjeljivo je povezano s fizikalno-dimenzionalnim prostorom. "Individualan" (= nedjeljiv) znači tako i "neprolazan"; vječan; nematerijalan (duhovan)".

Mi smo kao duhovne individue vječni. Nismo nastali jednom negdje u prošlosti. Individualnost je naše vječno bivanje onkraj prostora i vremena. Vrijeme koje nije projicirano u dualnost nije vrijeme već vječnost, a kao duhovne individue mi smo dio te vječne stvarnosti.

Pravo Ja i lažno Ja

Jedno od temeljnih pitanja filozofije i ljudskog bivanja glasi: "Tko sam ja?" Materijalistički svjetonazor tvrdi da smo živuća tijela, a kraj tijela je i kraj naših života; ne postoji ništa što preživljava smrt.

Međutim, ako se ne identificiramo sa smrtnim tijelom spoz­na­je­mo da je naše bivanje onkraj dualnosti od rođenja do smrti vječna individualnost. Naš pravi identitet nije ovisan o vanjskoj identifikaciji (relativnim definicijama "Ja"). Nakon oslobađanja, odnosno iz­bav­lje­nja, ne odlazimo u apstraktno Ništa, nego spoznajemo naše pravo "Ja" – ono što u stvarnosti jesmo: vječna, besmrtna duhovna bića, "duše" (= individue), a kao takvi mi nismo produkt materije i materijalnih evolucijskih procesa.

Ako se identificiramo s relativnim definicijama "Ja", živimo u "lažnom Ja" (egu), što vodi "sjenosvijesti". Jer naposljetku nismo ni žene ni muškarci, ni mladi ni stari, ni ljudi ni nadljudi, ni zemljani ni vanzemaljci, ni kršćani, ni hindusi, židovi, muslimani ... Onaj tko se identificira s tim obilježjima koja nisu ništa drugo do uloge, mora neminovno postupati po diktatu ega, što uvijek vodi dijaboličnom raskolu.

To znači da je identifikacija s bivanjem čovjekom također iluzija, odnosno lažna identifikacija. Mi nismo samo ljudi, nego duhovne individue. Mi nismo ljudska bića koja stječu duhovna iskustva, nego duhovna bića koja stječu ljudska iskustva. Kad se ljudi gledaju samo kao "ljudi" previđa se individualnost bića, a time i pravi identitet ljudi. Hu­ma­ni­zam je problematičan jer je čovjeka odredio kao mjeru svih stvari. Budući da stvarnim smatra samo ono što je "prirodno" (racionalno spoznatljivo), a "natprirodno" (duhovno) isključuje, humanizam slijedi materijalistički (deistički ili monistički) svjetonazor s odgovarajućim zabludama, što vodi ateističkom pragmatizmu. Kad humanisti zagovaraju "novu humanost", ne bi se trebali dati zavarati milozvučnim riječima kao što su humanost, tolerancija i etika, nego se zapitati što se pod tim pojmovima zapravo i u konačnici podrazumijeva.