|
|
T: |
Gdje si? |
K: |
Dan je. |
T: |
Gdje si? |
K: |
Na igralištu, vani sam. |
T: |
Što radiš? |
K: |
Jutro je. |
T: |
Što radiš na igralištu? |
K: |
Šetam. |
T: |
Koliko si star? |
K: |
6 godina. |
T: |
S kim šetaš? |
K: |
Sam. |
T: |
Koliko je sati? |
K: |
Deset. |
T: |
Kako se osjećaš? |
K: |
Tražim društvo. |
T: |
Što se dalje događa? |
K: |
Bivam povučen gore! |
T: |
Kako? |
K: |
Naglo. Brzo čini mi se da tijelo ostaje dolje. Idem visoko. |
T: |
Kuda? |
K: |
Visoko gore. |
T: |
Gdje si sada? |
K: |
U nečem sam okruglom. U nečemu što je, što je (stanka) imam nekakav osjećaj ogromnosti veličine, kao neka hala, to je neka hala! I netko je tu. |
T: |
Tko? (stanka, on šuti samo diše) Tko je tu? (umirujem ga glasom, nježno) Pogledaj tko je to? |
K: |
(Jako je preplašen, duboko diše) |
T: |
Što radiš? |
K: |
Gledam u to, kao da imam nekakvu, ne znam, nešto, nešto imam na nosu, spojeno mi je nešto na nos, nešto, kao maska to ide nekuda u nekoj spirali, nekuda ide. |
T: |
Kako se osjećaš? |
K: |
Uplašen sam i uznemiren. |
T: |
Jesi li tamo sam? |
K: |
Ne. |
T: |
Tko je s tobom? |
K: |
Ne vidim, ne vidim (šapće nešto i nastavlja šapatom) kao da sam promatran, ne vidim od koga. |
T: |
Vidiš li oko sebe gdje si to? |
K: |
U nekom sam svemirskom prostoru u kojem postoji neka dubina, ali je i prostor omeđen i s nečime su me povezali. |
T: |
S čim? |
K: |
S njihovom nekakvom vrstom inteligencije, nešto što je dominantno, ne dopušta mi ništa drugo nego biti to, nedokučivo je, kao da imam mnogo toga, kao da su, ma ne razumijem, kao da ih je mnogo poput pijeska, a opet ne vidim ništa. |
T: |
Ima li tamo osim tebe drugih ljudi? |
K: |
Moglo bi biti, jako je veliko, ne znam. I jako je hladno i kao da sam u nekoj velikoj hali (ponavlja, još uvijek preplašen) |
T: |
U kojem si položaju? (ovo namjerno pitam jer je rekao na početku da misli da mu je tijelo ostalo dolje) |
K: |
Ležim. |
T: |
Na čemu? |
K: |
Na nekakvim – hm – to su kao da su od kamena nekakvi obluci, koji su na nekom tankom nosaču spojeni s podom ali sve ima taj neki crni metalni ton, čak i to na što smo spojeni... |
T: |
Tko to i na što? Tko je spojen? (pitam jer je upotrijebio množinu) |
K: |
Te cijevi idu u nekakvu sredinu prema vrhu, ali odlaze nekuda vrlo visoko kao da idu u svemir, nema kraja. |
T: |
Govorio si u množini, što to znači? |
K: |
(uzbuđen i u nevjerici) Pa kao da nas ima više i svi imamo to! |
T: |
Što se događa, kakvo je to spajanje, pogledaj. |
K: |
Kao da u stvari i je, tu je i neka svjetlost. |
T: |
Reci mi ti drugi koji su s tobom da li je isto riječ o djeci? |
K: |
(potresen) Ne mogu odrediti, možda su to samo duše? |
T: |
Vidiš li svoje tijelo? |
K: |
Ne. |
T: |
Kažeš da ti je maska na glavi. |
K: |
Da, to je nešto što, što se priključi i crpi. |
T: |
Pogledaj vidiš li svoje fizičko tijelo? |
K: |
Ne, tijelo je ostalo dolje. |
T: |
A što je gore? |
K: |
To iz čega se to crpi nešto iz svjetlosti ono što dajem, moja bit, Duša. |
T: |
Želiš li mi reći da je tamo tvoja Duša? |
K: |
Da ona je tu u kopiji onoga što sam ja, ona je u kopiji mog tijela!!!! (iznenađen i uzbuđen) |
T: |
To je kopija tvog tijela i duša je u njoj? |
K: |
Da to je tijelo slično, ja to ne osjećam. |
T: |
Da li vidiš to tijelo? |
K: |
Da kopiju mene, tijelo, ali to nisam ja!!!! |
T: |
Možeš li mi reći kada smo krenuli, rekao si da je tvoje tijelo ostalo na igralištu, tko je još ostao na igralištu? |
K: |
Moje tijelo, Duh i Um. |
T: |
Što se dalje događa? |
K: |
To traje... netko tu prolazi povremeno, ali mislima prolazi! To je neko biće koje ima tri oka, negdje je, ali on je promatrač, evo vidim, on je Sivi, ali ima, ma joj ne znam. |
T: |
Samo je on tamo? |
K: |
Ne, postoji mnoštvo njih koji su tu koji su u tome, ali samo kao mislima. |
T: |
Pogledaj tu masku i sve to ima li to ikakve veze s onime na tvojem korijenu nosa? |
K: |
Da ta “buba” je dio tog nekog prijenosa sada, ali ona je, ona je živa!!! |
T: |
Kako? Pogledaj unutar nje, obrati pažnju na “bubu”. |
K: |
Da. |
T: |
Što ima unutar sebe? Kako je živa? |
K: |
Pa djeluje organska, ali nekako je gusta, ispunjena je s mnogim, s nečime, nekom kockom koja savršeno dobro kreira neku gustu materiju, ne znam to opisati. |
T: |
Da li se tada tamo još nešto radilo? Budi tamo, pogledaj... |
K: |
Ne. |
T: |
Vrati se u sobu (soba za rad u hipnozi) – pogledaj Dušu i reci mi postoji li neka veza nje i “bube”? |
K: |
Pa to je ta neka smetnja, nešto što daje jednu nepokretljivost, smeta i blokira Dušu. |
T: |
Pogledaj Dušu, pitaj je ima li ona to u sebi? |
K: |
Da ima, svijetli nešto iznutra, neka točka... ona svijetli, ali to je svijetlo Duše (zbunjen), jedna težina, ona to podnosi, ali, ali nije to Dušino... (iznenađen i zbunjen) |
T: |
Pitaj Dušu koliko postoji vaših kopija? |
K: |
Tri. |
T: |
Gdje su? |
K: |
Nisu sve na istom mjestu... |
Radi daljnjeg rada i moguće povezanosti svega nađenog, regresiju provodimo i na tren u kojem je dobio “bubu”, izjavio je da se radilo o osmoj godini. Inače iz primjera će biti vidljivo, a vrlo je često da prve navedene godine idu jednu do dvije gore ili dolje kada se pristupi regresiji: