I da ne duljim o tom dijelu, o kloniranju svega i svačega u današnjim dosezima znanosti i medicine možete pronaći pregršt novosti svakoga dana. Od kloniranja sjemenja, matičnih stanica (ah sjetite se samo onih genetičkih informacija!) pa nadalje – pa ako nam je jasno da kloniraju sjemenje ne bi li KOPIJOM preuzeli vlasništvo nad njime prirodnime, zašto nas čudi da to isto čine i s nama i našim sjemenjem?
Shvaćate li da je do sada – ipak – sve u svezi kloniranja – samo kopiranje?
Od biljaka do ljudskog tkiva – sve od reda, to su ipak samo kopije! Mrtve!
Žive onoliko koliko je živ i onaj živi mrtvac kojem mi dozvoljavamo da vodi naše živote. I zove se lažna ličnost.
Taj izraz “kloniranje” nije dakle nešto novo, čini se čak da je starije i to puno starije nego to mislimo. Zato ću se vratiti kloniranju i vanzemaljskim interakcijama i navesti vam primjere rada u seansama. Jer one otkrivaju znatno više o tom nečem što zovemo “implantati” i klonovima, ali i o našem načinu života s tim nevidljivim događanjima, kojih se redovno ne sjećamo. I o svemu onome što uopće ne percipiramo kao kopije naših osjećaja. O da, riječ je o emocijama. One su kopija, one su ono što nam ne dozvoljava viđenje. Za početak toga koliko je spolnost važna i iskorištena. Jer u dio priče o klonovima ulaze i razne vrste stalnog seksualnog iskorištavanja, koje se opet dijeli u podkategorije (reproduktivne ili “hranidbene”), a u koje onda ulazi i nešto o čemu je pisala dr. Eva Lorgen s tezom o “Love biteu” – ili Ljubavnom ugrizu. Specifičnom namještanju ljubavnih odnosa i spajanja partnera koji se pak isto tako svojim postojanjem i manifestacijom granaju u više smjerova i načina na koji su započeti. I često se za potrebe pokretanja jednog takvog odnosa koriste klonovi. I onda mi pričamo o ljubavi i zaljubljenosti? I mislimo da je sve to prirodno? Da li je?
Klonovi i vanzemaljsko/demonsko otimanje
Zapitat ćete se, s pravom, kako to da ne znamo za postojanje klona, ako ga kojim slučajem imamo? Odgovor je, iako ludo zvuči: većina ljudi koja ima klona, “zna” da ima klona. Ali “zna” to s onim djelom sebe kojeg ne čuje i ne sluša. Isto tako, često upoznate nekoga tko vam ne djeluje kao čovjek. No, to uglavnom kod prosječnog čovjeka prođe neopaženo, a osjeća da nije pričao s čovjekom. Na isti način, ljudi, ako sanjaju opetovano ratovanja, pomisle kako je riječ samo o neobičnom snu, jer snovi su navodno samo snovi, ili o glupostima, o previše video igara, filmova, stresu. Sve će biti prihvatljivije opravdanje nego ideja da je riječ o sjećanju Duše na informacije koje je doslovno “doživjela” ili točnije rečeno, na određeni način upila ili “preslikala” na sebe, napajajući klona.
Dakle, pričati o njima, znači da moramo otvoriti sve moguće mogućnosti, te krenuti s radnom tezom da oni mogu služiti za razne rabote te uočiti da li ih možemo i kako razlikovati. I uvidjeti. Prvenstveno po načinu na koji su “živi” ili aktivni.
Prvi način postojanja klona je onaj o kojem je već rečeno nešto višlje, kada je unutar njega pripadnik neke druge rase, a drugi je onaj u kojem klona pokreće neki uređaj ili baterija.
Ako je riječ o drugom slučaju, klonu kojeg pokreće neki mehanizam, a napravljen je na našu sliku i priliku, takvim primjercima je nužno često “napajanje” kako bi ih se održavalo na životu, što pak onda doslovno zahtjeva stalna otimanja onoga koji je predložak za klona. To znači nas.
Prema do sada viđenom u hipnozi, “punjenje” klona odvija se “umetanjem” ili “spajanjem” komponente Duše u njega/njih (ovisno koliko je primjeraka kreirano), ili u nešto što možemo nazvati “uređaj za napajanje”, što znači da tu komponentu netko iz vas mora izvući – razdvojiti vas kao biće – kako bi je smjestio na određeno vrijeme negdje gdje će se odviti taj proces “napajanja”.
Iako, čini se da se ovaj način održavanja klonova u današnje doba napušta, te da su oni kojima je to posao, uspjeli napredovati tehnološki i naučili kreirati bolje i kvalitetnije primjerke, s kojima imaju manje posla.
Cijeli taj postupak otmice, a pogotovo vađenja komponenti, za otete ljude nije niti malo bezazlen, dapače, to je vrlo traumatično iskustvo. Toliko traumatično da o tome pojma nemamo. I toliko nevjerojatno, da zasigurno ako imate potrebu sebi sada objasniti intelektualno mozgom što ja to pišem, nemojte.