Nadalje, osvrnuo se i na tzv. Walk-in, točnije predaju tijela drugoj duši. No, kroz objašnjavanje tog primjera direktno se izjasnio o mogućnosti bilo ko­jeg načina ulaska entiteta u čovjeka, ikada. Po njemu je sve nemoguće – jer ništa od toga ne postoji. Istovremeno, sigurnost kojom tvrdi da njegovi klijenti nikada nisu ništa takvo spomenuli, dovodi me do pitanja: da li ih je uopće pitao o tome, kao i do mogućnosti da za to, duše s kojima je razgovarao ne znaju, jer tamo gdje se nalaze – nema mjesta lutajućim prizemnim dušama ili demon­skim entitetima. Oni tamo tek trebaju stići, ako ih netko tamo uputi. U tome je možda cijeli problem.

Ovo međutim, otvara i pitanje, zašto njegovi klijenti ne pričaju o tome, jer malo je vjerojatno da duše na tom mjestu blaženosti i učenja ne bi znale i za ovakve opasnosti koje na njih vrebaju kad se ponovno nađu u fizičkom tijelu. Ili možda postoji amnezija kad odemo odavde na takve događaje? Kao što imamo amne­ziju kad stignemo ovdje na one događaje koje smo do tada proživjeli.

"Vjerujem da je cijela ideja zauzimanja tuđih tijela lažan koncept. U svim svojim godinama rad s klijentima u regresiji nisam se susreo s dušom koja je zauzela tuđe tijelo. Osim toga, ti ljudi nisu nikada čuli za neku dušu u duhovnom svijetu koja bi se bavila nečim takvim. Zapravo negiraju mogućnost takvih događaja zato što bi to narušilo ugovor duše ... Kad energija napusti tijelo, to ne znači da neko demonsko biće dobiva priliku da na brzinu zauzme prazan um. To je još jedno praznovjerje. Osim što demonska bića ne postoje, u umu uvijek postoji dje­lić energije duše koja putuje. Zlonamjerni entitet ne bi se mogao uvući unutra, čak kad bi i postojao."3

Kako bi potkrijepio svoje tvrdnje o lažnom konceptu – ponudio je svoj ko­jeg smatra istinom i samo istinom i to"živim primjerom"! Pa je odmah nakon ovakvih izjava u knjizi, naveo i slučaj smrti eva­nge­lističkog propovjednika iz 1920. Opisao je događaje netom nakon smrti, te cijelu priču s vragom i demo­nima kroz taj slučaj iznio na vrlo humoristični način, sugerirajući nama čitateljima koristeći štampana slova, još jednom besmisao postojanja nečeg takvog. Ne tvrdim da se netko nije zaista "igrao" s ovom dušom prilikom ponovnog susreta na onoj strani, iako mi ta strana izgleda sve nevjerojatnija jer se sastoji od plesa i igara, malo učenja, pa reda zabave, pa učenja. Neću niti spominjati da obiluje ritualima, zamišljanjem i prizivanjem fizičkih manifes­tacija poput oltara, brodova. životinja, drveća, koje određena grupa duša koristi za osnaživanje sjećanja. Po Newtonu to su mitski izrazi duša ceremoni­jalne naravi, ali predstavljaju mnogo više od običnih rituala.4 Ali učenje se izgleda ne sastoji od upoznavanja svijeta u koji duše idu. Zvuči pomalo okrut­no. Evo primjera: